Pregled posta

ZNA LI SE UISTINU ŠTO JE TO KULTURA

Kultura
Kultivirati znači njegovati, uzgajati, odgajati. Kultiviraju se cerealije, uzgaja se blago, njeguje se umjetnost, odgajaju se ljudi. Poljodjelci znaju što valja činiti za urod žita ili bilo kojih biljki prirodnim putem ili uz pomoć farmacijske proteze što se u poljodjelstvu zove zaštita bilja, a u sportu doping. O uzgoju blaga jednako se znaju uvjeti na paši i potrebni suplementi za prinose na farmi. Njeguje se glazbena, likovna i scenska umjetnost, te filmsko, književno, folklorno, reći ćemo, stvaralaštvo. No, kad je odgoj u pitanju nastaju nesporazumi. Zašto? Zato što su pojam odgoja interdisciplinarni „stručnjaci“ što su obrazovali kadar koji zagovara društvenu svijest uz osuđivanje drila dokazali da ono što se razumije pojmom „društvena svijest“ nije ništa drugo do usuglašavanje savjesti s praktičnim umom. Ako netko misli da postoji društvena svijest i da se disciplina i odgovornost može postići bez stresa i neuroze i sam je neurotičan. Odgoj se postiže strahom od rizika, od sankcija i od posljedica za izazvane socijalne i osobne nepodopštine. Odgoj je dril, ali ne radi maltretiranja nego radi čovjekova usmjeravanja kako ljudi ne bi činili drugima i okolini što ne žele da drugi čine njima.

Odgoj
Odgoj nije nastavni predmet koji se ući nego je socijalni imperativ svakog nastavnog predmeta u zahtjevima rada, discipline, ponašanja i odgovornosti. Nakon Drugog svjetskog rata odgojni imperativ zamijenjen je parolama. Uz brojne krilatice, dominirala je: „snađi se druže!“ Inteligentni su se snalazili baš onako kako se danas snalaze učenici i studenti specijalizirani za testove, ali i za priskrbljivanje diploma, pa i znanstvenih titula. Vještine umjesto znanja ili ono što se razumije linijom manjeg otpora rezultiralo je inflacijom „učenih“ ljudi, a posebno „znanstvenika“. Ne rijetko predstavljeni svojim radovima, kao uvažene osobe, kad ne mogu svoja stajališta potvrditi praksom uvijek se pozivaju na mentalitet i svijest uz tvrdnju: „moramo promijeniti mentalitet.“ Kao ONI raspolažu potrebnim mentalitetom? Objektivno, svi koji se u svojim predavanjima i nastojanjima pozivaju na svijest i mentalitet, budimo jasni, školovani su na „snađi se druže“. Mentalitet se formira na materijalnoj osnovi života i rada uz koja se stječu iskustva sa svim socijalnim posljedicama. Njima, dakle školovanim na „snađi se“, za mišljenje se obraćaju predstavnici medija jednako neobrazovani za posao koji im je povjeren.
Nekad odani ideologiji (čitaj: kongresnim zaključcima i partijskim zadaćama), a danas stranačkim liderima u oba su slučaja aktivni svojim neznanjem za povjeren posao. Svaka je stranka onoliko pametna koliko i njen lider baš kao i nekad partijski vrhovnik. Nije li o tome svjedočila svaka vlada samostalne i međunarodno priznate Hrvatske države? Dakle, u onome što se razumije mentalitetom ostalo je isto u lijevih, desnih, liberalnih, demokratskih ili svjetonazorskih. Predstavljali se naši stranački čelnici kako god žele njihov je mentalitet formiran u uvjetima života i rada. Svjedoci smo toga u njihovim sučeljavanjima koje se umjesto rasprave svode na uzajamne optužbe i svađe oko vlasti kao djeca ili kako je duhovito u Obzoru u jednoj od svojih kolumni Goran Gerovac napisao da su naši političari kao djeca s posebnim potrebama. Njihove potrebe su posljedica građanske popustljivosti. Nije li to posljedica iskustva pedesetogodišnjeg drila što je formirao mentalitet koji vlastima jamči moć, a građanima sigurnost samo ako su poslušni. Zar netko misli da se nešto u stečenom mentalitetu promijenilo?
Proračunska sredstva za kulturu od 0,49% komentirana su od istinski obrazovanih ljudi kao način „ubijanja kulture“. Naravno, i nadalje nije jasno što se u nas razumije pojmom „kultura?“ Ne samo kad je u pitanju njeno financiranje u tom golemom i nedefiniranom prostoru zadužene države s brojnim prosvjedima i nezaposlenim građanima. Jeli kultura pojam koji obuhvaća sva dobra materijalnog i nematerijalnog stvaralaštva ili je kultura odnos prema ljudima i stvarima osobe koja ima poziciju ministra aktualne vlasti?
Prije bilo kakve rasprave o financiranju kulture, kao socijalne paradigme, valjalo bi se osloboditi poimanja naslijeđenog iz vremena njenog približavanja radnim ljudima o čemu zorno svjedoči bibliobus koji i danas u okruženju moćne informatike služi kao putujuća biblioteka. Doduše sindikati radnih kolektiva više ne otkupljuju kazališne i druge scenske priredbe, jer su opterećeni drugim, puno, puno ozbiljnijim, pitanjima egzistencije. Napokon, sve što je u ime radnog čovjeka, a bez njega provodio sindikat preuzele su agencije o čemu opet svjedoči činjenica da je inokosnih poslovodnih organa sve manje u svečanim ložama, a sve više u egzotičnim zemljama čime je indirektno prikraćena djelatnost koju je podupirao sindikat. Sudeći po reagiranju, reći ćemo, kulturnjaka nitko nije u stanju ustanoviti tko u tom prostoru dotiče dno, a još i manje tko zavrjeđuje vrh proračunske piramide? Jesu li to performeri, balet, filharmonija, kazališne i scenske priredbe, festivali, film, muzeji, folklor, izložbe, klape, knjižnice, spomenička baština ili što?

Vrijeme uništava spomenike, a čovjek prirodu
Velikim naslovima i medijskom pompom ističe se naša spomenička baština. Uvela se čak i spomenička renta, jer je netko u ime građana, a bez njih opet prisvojio pravo organiziranja izložbi, festivala mjerom socijalne neosjetljivosti i političke neodgovornosti, između ostalih, i obnavljanjem dvoraca.
Nisu dvorci i spomenici u Hrvatskoj propali zbog nemara nego zbog istih razloga zbog kojih su o(p)stale prirodne ljepote! Dvorci su započeli propadati kad je nestalo sredstava za njihovo skupo održavanja ili pak prilagođavanje suvremenosti. Jednako su nam tako opstale prirodne ljepote čak i bez njihove zaštite. Prirodne ljepote Hrvatske nisu posljedica pameti i mudre politike nego siromaštva. Čini se da o tome zorno svjedoči jedan drugi katalog kojim se trenutno bavi Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja koje ruši posljedice kulture nasilja, pljačke i bezobzirnosti. Tko je tu uistinu lud kad na jednoj strani ruši ono spram čega nije bio brižan, a čuva i revitalizira ono o čemu nije u stanju brinuti?! Zar netko misli da su činovnici sposobni u ime kulture revitalizirati dvorce u kojima više ni jedan vlasnik ne bi želio ni spavati a kamo li živjeti?
Bilo bi zgodno da nam netko prikaže smisao čeprkanja po ostacima civilizacija što su nestale? Mogu li uistinu slučajna nalazišta imati socijalnu vrijednost koja zavrjeđuje financiranje pretpostavki što ne odmiču od razloga zbog kojih se danas čuvaju stvari koje se ne koriste, a šteta ih je baciti? Što ako su neke iskopine odbačene onako kako mi danas odbacujemo starudiju? Sigurno je, kad su iskopine u pitanju, samo jedno. Davni preci i stare civilizacije nisu imale problema sa smećem. Da budemo cinični. Nismo u stanju, bez posljedica za zdravlje, razvrstati i reciklirati otpad, a onda iskopini beznačajne socijalne vrijednosti i upitne vjerodostojnosti njene interpretacije dajemo prioritet ili pak nekom slučajnom intervencijom bagera dodirujemo predmet zbog kojeg takvo mjesto dobiva status arheološkog lokaliteta. Koliki li su lokaliteti investitore bacili u očaj, a državu u besmislene troškove? Nije li spomenička renta vješta dosjetka, a zaštita spomeničke baštine način kojim siromašne države čine još siromašnijim? Naime, kad bi UNESCO bio dužan plaćati sve što je zaštitio papirom umjesto novcem sigurno bi imao mjerila koja bi njegove kataloge stanjila.

Hrvatska raspolaže spomenikom 0-te kategorije na globalnoj razini, a to je Priroda! Za nju su nadležna neka druga ministarstva jer našoj politici nedostaje kultura, a nadležnom ministarstvu za kulturu hijerarhija ciljeva za postignuća umjesto za proračunsku raspodjelu siromaštva na dijelove zbog kojih je ugrožena njena birokracija.
U nas nitko nije u stanju sagledati, a nekmoli zaštiti Prirodu jer svako ministarstvo djeluje po vertikali, a to je slično anegdoti prema kojoj je više slijepih osoba bilo raspoređeno oko životinje sa zadaćom da dodirom opišu svoj dio. Zadaća je obavljena kvalitetno, ali nitko nije bio u stanju zaključiti o kojoj je životinji riječ.

Svi znaju da su još samo zrak i voda besplatni, ali da će do čiste vode i zraka bit sve skuplje doći nitko nije postavio na razinu socijalnog imperativa o kojem su dužna, baš kao i o odgoju, brinuti sva ministarstva. Hrvatska ne raspolaže samo prirodnim ljepotama nego i resursom koji je prepušten Ministarstvu zaštite okoliša i prirode. Dakle vertikalno! U nas još nitko nije shvatio da vertikalno ustanovljena ministarstva nisu u stanju brinuti za socijalni boljitak, pa su onda okrenuta interesima vlastite birokracije ili kako to pojedinci komfornijeg razmišljanja vele za teškoće u realizaciji ideje, da nema političke volje.
Gotovo je sramotno da u nas ono što pripada nedostatku kulture politike zorno prikazuje premijer kad se pojavi u neobaveznoj odjeći osobno čisteći okoliš. Je li to poruka građanima da rade ono za što postoje službe koje nisu u stanju zbrinuti otpad i ustanoviti odgovornost građana koji bacaju smeće, da budemo ironični, u netaknutoj prirodi. Zar ne bi bila uvjerljivija poruka da je premijer doveo odgovorne osobe i rekao im da su dužni ustanoviti sustav zbrinjavanja smeća i kaznenu odgovornost građana? Jednako bi medijima poručio da ignoriraju stručnjake što se pozivaju na društvenu svijesti i pišu bio uvjerljiv kad bi tražio odgovornost medija koji u studio dovode goste što javnosti nude propagandne materijale i brošure s apelima na društvenu svijest umjesto odgovornosti za prekršaje. je.

Zanemarimo li subjektivne prosudbe, što uključuju i cinizam, lako je ustanoviti da je skupa birokracija svake od djelatnosti nedefiniranog pojma kulture (naravno i sporta) prikraćena proračunom zbog nedostatka pameti onih koji su je ustanovili. Naši vrhunski umjetnici i drugi međunarodno priznati znanstvenici, sportaši i treneri nisu nastali zahvaljujući sustavu nego njemu u inat. Nadprosječno daroviti ljudi ne traže brigu nego uvjete. Zar su njima potrebna ministarstva? Prije bi se moglo zaključiti da su ONI potrebni ministarstvima o čemu osobito svjedoči ministar Željko Jovanović koji odgojem naziva i dodaje pridjev za imenicu čiji pojam njemu, kao i onima koji u njemu sudjeluju sadržajima, o odgoju pojma nemaju. Jednako tako doslovce je uletio u sport okružen vrhunskim sportašima ovisnim o proračunu jer bez njih ministar, kao i bršljan bez oslonca, ostao bi na tlu. Tržištu zanimljivi sportaši kao i umjetnici međunarodne reputacije nisu u okruženju ministara nego je njima čast kad su u njihovom društvu.

Na pitanje: što autor teksta predlaže? Za sad ništa ne predlaže! Samo konstatira da kultura u nas nije samo ukupnost materijalnih i nematerijalnih dobara. Postala je žrtva entuzijazma, a osobito nedarovitih kao recidiv vremena u kojem se formirao mentalitet borbe za sredstva koja služe instituciji i onima koji od nje imaju osobnu korist, a najmanje ili ništa hrvatskim građanima. U nas se ništa ne njeguje, ne odgaja, a o kulturi birokracije svjedoči praksa i brojne udruge za borbu protiv raka, pušenja, droge, korupcije i osobito nasilja; ono je čak klasificirano. Tako imamo nasilje nad djecom, nad majkama, nad ženama, pa onda postoje obiteljski nasilnici i bogtepitaj što sve ne postoji unatoč činjenici da je riječ o nasilnici ili o nasilniku nad bilo kim! Kad netko ubije je ubojica, a ako ima više žrtava onda je zločinac. No, u nas je običaj da naši novinari često daju do znanja da je ubojica ili da je ubijeni imao nacionalnost. U normalnoj i odgovornoj državi bi urednik i novinar dobio nogu. To našim političarima i moralistima nije palo na pamet kako bi rekli da takva vijest ako i nije izravni govor mržnje u svakom je slučaju poticanje nacionalne mržnje. U nas je to posebna tema kolumnista koji čitatelje ne odgajaju nego se stranački ili nacionalno obračunavaju. Jedan od posebnih nacionalnih talenata je komentator, anonimna pisama i to pred zastupnicima koji ga slušaju umjesto da ga otjeraju s govornice.
Što je to kultura politike ili politika kulture?









.





Post je objavljen 17.04.2014. u 12:23 sati.