U trenutku smo kad ću prekinuti povijesni slijed koji nas polako vodi prema velikom ratu tj prvom svjetskom ratu koji je započeo ovdje kod nas na balkanskom poluotoku atentatom na prestolonasljednika Ferdinanda. Gavrilo Princip, član tajne organizacije "Mlada Bosna" koja je imala za cilj da putem buna, ustanaka i oružanih atentata zbaci austrougarsku vlast u Bosni i Hercegovini, izvršio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu - Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, 28. lipnja 1914. Prvobitni uzroci za planiranje i izvođenje Sarajevskog atentata leže još u godini 1878., točnije u odlukama donešenim na Berlinskom kongresu kada Austro-Ugarska dobiva pravo okupirati Bosnu i Hercegovinu na trideset godina protivno vanjskopolitičkim interesima Srbije i Crne Gore koji su htjeli zajedno anektirati tu Tursku pokrajinu. Formalno Bosna i Hercegovina je i dalje ostala Turska pokrajina, ali sada pod vojnom kontrolom Austro-Ugarske. Jedina potencijalna odšteta za očekivano teritorijalno širenje Srbiji postaje međunarodno priznanje nezavisnosti i pripojeno područje grada Niša i njegove pokrajine. Kasnije dolazi do prevrata na srpskom dvoru te aneksije BIH o čemu sam sve pisao. Još moram malo obraditi i Franja Josipa i imamo sve preduvjete za svjetski rat koji je započeo u zamršenoj političkoj situaciji. A zamršena je situacija i danas kada nam prijeti treći svjetski rat.
Međutim sve je to posljedica nereda u ljudskim dušama, čovjek se pobunio protiv Boga i odlučio bogovati na zemlji i onda vođen sebičnim interesima u želji za moći i vlašću služi Sotoni i izaziva ratove. Eto koliko je čovječanstvo napredovalo u zadnjih stotinu godina da je opet pred početkom velikog rata jer prekraja karte svijeta zapad i njegov moral polako ide na istok, a ljudi ginu, ostaju otvorena svjetska krizna ratišta jer se tako hrani industrija oružja, u BIH je mir ali nepravedni mir koji samo čeka svjetski rat da eskalira u sukobe a svukuda po svijetu su ljudi sve gladniji i gladniji jer svjetsko bogatstvo je sve više koncentrirano u rukama sve manjeg broja ljudi. Sveta zemlja je u stalnom ratu jer moćnici ovoga svijeta ne teže za mirom i pravednošću već za moći i bogatstvom, da ima volje moćnika tamo bi isto kao i kod nas vladao mir, međutim tu ima raznih interesa lobija i moćnici paze kome da se zamjere s kime da pregovaraju kome da dozvole neke stvari a kome ne. Svjedoci smo dvostrukih mjerila. Sve se gleda kroz računicu interesa.
Čovjeku je potrebna revolucija, ali ne revolucija kakva se dogodila na kraju prvog svjetskog rata kada su očajni ljudi koji više nisu imali za jesti rekli dosta rata i doveli boljševike na vlast, već revolucija ljudskoga srca. I danas vidimo nerede jer su ljudi nezadovoljni jer nemaju što za jesti, ali u svim tim neredima ne smijemo ugroziti ničiji život pa ni onoga koji je kriv za ovakvu situaciju. Za to je potrebna revolucija srca, za to je potrebno nešto što nije ljudsko već Božje, na zlo uzvratiti dobrim. To je potpuna revolucija svijesti načina razmišljanja i stava, to je kršćanski moral, tko tebe kamenom ti njega kruhom.
Zato sam prekinuo ovaj povijesni slijed , baš zato jer ulazimo u Veliki Tjedan, tjedan u kojem se na otajstven način približavamo Kristu i razmišljamo o događajima koji su promijenili povijest koji su središte čitave povijesti. Povijest se kao što vidimo stalno ponavlja i tada je zamršena politička situacija u rimskoj provinciji Palestini, koja je nemirna, u kojoj potlačeni narod pod rimskom okupacijom čezne za slobodom očekujući Mesiju koji će povesti revoluciju protiv okupatora, Svjetski moćnici i onda kao i danas sve gledaju kroz računicu koristi, kome se zamjeri a kome ne s kime biti dobar.
I Mesija dolazi, Isus Krist koji je Put Istina i Život, on ljudima nudi revoluciju srca, oprašta svima i nudi sebe svakome svi su ljudi braća i sestre, nema rob, gospodar, Židov Grk, svi su jedno. On nudi svoj program koji se očituje u govoru na gori, koji je vrhunac Božje Ljubavi prema nama. On nas poziva da ljubimo svakoga kao što je On ljubio nas. On liječi bolesne, vraća vid slijepima, hromi hodaju, a mrtve uskrisava. Na cvjetnicu nedjelju pred Pashu ulazi u Jeruzalem na magarcu koji je simbol poniznosti, narod ga oduševljeno dočekuje granama palmi i maslina koji su simbol mira, mira koji On donosi svakome srcu ljudskome.
On nas poziva da ljubimo neprijatelje svoje i molimo za njih, On nas uči da su nam svi ljudi braća, On Samarijanki daje vode života bez obzira što nije Židovka i što je živjela nemoralno sa 6 muževa. On oprašta bludnici i posvećuje je, Idi i ne griješi više, On jede sa carinicima i poreznicima uzima carinika Mateja među svoje odabrane učenike. Kada ga pita jedan mladić što mu je činiti da baštini kraljevstvo Božje, On mu nakon što potvrdi da poštuje sve Božje zapovijedi upućuje da proda sve i podijeli siromašnima. To nam ukazuje da uvijek možemo učiniti nešto više da se ne smijemo uzoholiti i pomisliti da smo mi dobri ili savršeni, mi uvijek možemo više učiniti, mi nemamo pravo nikoga osuđivati, svaki čovjek je naš brat ili sestra koja može zbog svoje slabosti ili zavedenosti biti u grijehu ali smo pozvani odvojiti grijeh od osobe, da li je to lako. Nije, to je teško ali Isus nam nudi svoju pomoć, kaže da ljubimo ljude kao što je On nas ljubio, toliko puta smo ga iznevjerili a On opet nas ljubi, čeka nas, oprašta nam, imamo najveći dar, Svetu Ispovijed, na koju smo svi pozvani da očistimo svoje srce i pripremimo ga za Njega i sreću koju nam On pripravlja. Ako smo Kristovi onda nam se ne može dogoditi da pored nas ima gladnih, uvijek možemo biti bolji, pozvani smo na dijeljenje na pomaganje onim najslabijima. Pozvani smo na djela milosrđa jer On nam kaže da ljubimo ljude kao što je On ljubio nas.
Veliki Tjedan nas poziva da zaronimo duboko u svoje srce, da se ispovijedimo i doživimo Uskrs u svome srcu, Da pokrenemo revoluciju na koju nas On poziva.
K Isusu dolazimo savršeni jer ništa nesavršeno ne dolazi pred njega. Zato prije dolaska k Njemu moramo se pročistiti. Katolička vjera je vjera koja ima puninu istine, preko Katoličke Crkve Isus nam se daruje u svojim sakramentima vrhuncu svoje žrtve u euharistiji, to je snaga koja nam garantira vječni život, sve drugo je nesigurno. Ostale vjere mogu imati tračak svjetla ali punina Istine i svjetlosti je u Svetoj katoličkoj Crkvi. Svaki čovjek pojedinac ima svoj put, svoje osobno intimno traženje smisla života. i Savršeni Isus svakome na neki način daje priliku svakog čovjeka čeka na neki način u životu koji je poznat samo Bogu, jer Bog poznaje svačije srce bolje i od njega samoga. Bog djeluje u našemu životu preko raznih ljudi i događaja, i onda čovjek slobodnom voljom odluči se za Krista ili protiv.
Da ga ne bi smo odbili jer ne zanemarimo Sotonu i njegovu đavolsku snagu Isus nam daruje sakramente koji nas jačaju i ulijevaju milosrđe Božje.
Isus nas je oslobodio grijeha Isus je umro za sve grijehe svijeta Isus nas oslobađa, Savršeni Bog je prinio Savršenu žrtvu, na veliki četvrtak On se nudi za sve ljude svijeta. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta.
On se na Veliki Četvrtak daruje nama i na Veliki Petak prinosi žrtvu svog života za sve nas, to je savršena žrtva koja nadilazi sve dotadašnje životinjske žrtve koje su sve u svojoj biti nesavršene.
Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.
U trenutku pretvorbe na svetoj Misi Euharistiji, kruh više nije kruh niti vino vino već Tijelo Kristovo i krv Kristova. To je tajna naše vjere iz koje crpimo snagu po riječima Kristovim. Euharistija je susret s Kristom. Moj svijet postaje njegov
Euharistija je zajedništvo s drugim ljudima. Što smo bliži njemu, bliži smo i drugima.
Euharistija je dar. Daruje se, i poziva na darivanje.
U Euharistiji dajemo Kristu ono što jesmo, a on nama daje ono što On jest.
To prosvjetljenje nam daruje Duh Sveti, to je snaga zahvaljujući kojoj možemo kliknuti da mi je i dolinom smrti proći zla se ja ne bojim jer si ti uz mene Gospodine.
Svojom žrtvom na Veliki Petak On prima kaznu za sve naše opačine, mi smo ga osudili našim sramotnim riječima djelima i mislima. Na obredima Velikog Petka čitamo muku Gospodina našega u kojoj pratimo montirani politički proces u kojemu tadašnji vlastodršci ne znaju što da učine sa nevinim čovjekom kojeg su im doveli lokalni vladari jer eto tamo po njihovu se zakonu ogriješio, a njima lokalnim je zasmetala njegova revolucija srca koju nam nudi. Da se ne bi zamjerili prebacuju ovlasti sa jednoga na drugoga vlastodršca da bi ga na kraju Pilat osudio opravši ruke od njega jer nije našao nikakve krivice na Njemu a ne želeći se zamjeriti caru jer su Židovi lukavo odigrali na kartu toga da se on pravi kraljem a oni nemaju kralja nego Cara. Radi vlastite političke karijere Pilat ne želi dolaziti u sukob ni sa carem ni sa Židovima pa je najbolje jednoga čovjeka žrtvovati, a i Židovima je bolje da jedan čovjek umre za cijeli narod. Uvijek u kombinacijama velikih i dogovorima nastrada mali čovjek nevini čovjek. Sa ovim činom Isus je posvetio sve dotadašnje i buduće nepravedno osuđene ljude i mučenike te žrtve političkog i svakog drugog nasilja i montiranih političkih procesa.
Svi mi kroz život prolazimo kroz razne muke i iskušenja. On nas tješi, uči, hrabri i mi učimo po patnji kako vjerovati. Patnja je za naše čišćenje. Bog je naš Otac. On nas uči kroz patnju. Stječemo ono što nam želi dati. U patnji Otac pokazuje nježnost koliko nas voli. Pozvani smo Oca ljubiti i služiti mu i kod njega u raju biti. Kroz patnju nas Bog podsjeća na Božju Riječ po kojoj trebamo živjeti. Bog dopušta da trpimo kako bi ga tražili. Svi koji trpe patnje moraju učiti i Bogu biti zahvalni.
Jedino vjera u Boga može dati i daje smisao i vrijednost ljudskoj patnji, vjera otire ljudske suze i tješi onoga koji trpi. "Svi smo pozvani pridonositi da na svijetu bude manje patnje. Ni Krist se nije mirio s patnjom i trpljenjem: liječio je bolesne, hranio gladne, tješio žalosne, uskršavao mrtve. Prije svoje muke molio je: 'Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene', ali je odmah dodao: 'Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude'. Premda posve nevin, Isus je spremno prihvatio volju Očevu. Svjesno se predao da bude bičevan, trnjem okrunjen i razapet na križ.
Muka i križ su neizbježno sredstvo posvećenja života. Žrtva daje vrijednost ljubavi koja konačno dovodi do punine života. Htjeli ili ne, naš život je često protkan raznim križevima i nevoljama, ne možemo ih izbjeći. Krist želi da svoje križeve i patnje sjedinimo s njegovim patnjama i tako u svome tijelu dopunjamo ono što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu, kako nas potiče sv. Pavao.
Danas možemo primijetiti da su ljudi dosta frustrirani, nezadovoljni, padaju u depresiju, nemaju volje za životom gube smisao života i onda ga svukuda traže. Svjetske statistike govore da je u svijetu oko 340 milijuna ljudi oboljelih od depresije. A depresija je stanje duha u koje čovjek upada kada gubi smisao i radost života, kada više ne zna kuda i kamo ići, kada se osjeća nemoćnim i odbačenim. Depresija redovito vodi uzimanju alkohola i droge, vodi u život otuđenja i varljivosti, a konačno dovodi i do samoubojstva ili njegova pokušaja. To je dokaz silne ranjivosti iz koje se rađa želja za samouništenjem. Psihoanalitičari upozoravaju da mladi često uzdišu poput proroka Jeremije: Zašto ne umrijeh u majčinoj utrobi?…O zašto izađoh iz majčina krila? Da vidim jad i nevolju? (Jr 20, 17-18). Zanimljiva je i činjenica da nije riječ o žestokom i neobuzdanom proboju emocija kao što je bilo u povijesti, već je riječ o trajnom stanju žalosti života.
To je sve posljedica modernoga načina života, tehnološkoga doba, gdje se sve više otuđujemo jedni od drugih i to je teški križ koji mnogi nose.
To je kušnja smisla, opredjeljenja patnja modernoga čovjeka kada se moramo zapitati: zašto se opredijeliti, kako pronaći svoj pravi identitet, čemu ili komu dati prednost i tako naći svoj smisao?
A prvi korak koji treba učiniti jest: početi razmišljati o sebi i svom životu, razmišljati o svijetu u kojem živimo i o svim problemima koje susrećemo! Treba razmišljati, ali i biti svjestan da je i ovo vrijeme u kojemu živimo vrijeme milosti što nam ga je Bog dao da ovdje i sada, u ovom prostoru i ovom narodu, ostvarimo sebe kroz traženje i prihvaćanje volje Božje, a ne kroz traženje volje učitelja i gurua ovoga svijeta. Kršćanin to postiže, kako nam pokazuje Isus, kroz darivanje iz ljubavi „do smrti, smrti na križu“. To je i nama poruka: nema sreće, nema uspjeha, nema zadovoljstva bez predanja „do smrti“ za Boga i braću ljude. Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u Njemu Tvoje spasenje! To mora biti i naš prvi korak!
Drugi korak jest taj da se moramo ugledati u Onoga koji je bio kušan, a koji je pobijedio svaku kušnju, Onoga koji je našao i ostvario potpuni svoj identitet i smisao života tako da je tražio i vršio volju Božju, te tako postao poslušan do smrti, smrti na križu kako bi svima nama mogao pokazati put, istinu i život.
I na kraju, u životu postoji samo jedna istina, a to je Isus Krist, i samo jedna vrednota koja daje smisao i jasno usmjerenje, a to je vjera. Stoga Vas i pozivam, otvorite svoja srca i misli Kristu, jedinoj istini, i vjeri, jedinom smislu života i opstojnosti. I, kao što je sv. Pavao doviknuo svojim vjernicima, zaklinjem vas, dobro razlučujte što je dobro i istinito, što je Bogu milo, a čovjeku i narodu korisno!
Post je objavljen 13.04.2014. u 20:22 sati.