Korizmeno je vrijeme, pred drugi najveći kršćanski blagdan, Uskrs. Da bi Sin Božji činio sva svoja čudesa i na kraju uskrsnuo na nebesa, morao se je najprije roditi, pa mislim da je stoga u redu rođenje slaviti kao najveći blagdan. Razdoblje je to u kojem se kršćani tjelesno i duševno pripremaju za proslavu Isusova uskrsnuća, kao ultimativnoga čuda koje je izveo. To je vrijeme u kojem svatko tko se smatra kršćaninom preispituje svoju vjeru, razmišlja što mu ona znači i donosi i kada svatko na svoj način razgovara o tome sa Stvoriteljem, Sinom, Duhom, Yodom ili kome već naginju. Vrijeme je to i odricanja i posta, ili što bi rekli velnes i lajfstajl gurui, prigodnoga proljetnog čišćenja organizma.
Ne može se ne primijetiti da ove godine izostaje u potpunosti iz svih medija debilno bombardiranje istupima više ili manje javnih osoba na temu čega su se odrekli u korizmi. Od početka devedesetih, u uraganskom naletu novih turbo-katolika, danonoćno smo bili maltretirani svih 40 dana na radiju, u novinama i na televizijama izjavama političara, pjevačica, sportaša, biskupa, dimnjačara i ostalih mađioničara čega su se oni odrekli. I zašto. No, tada su se još ljudi iskreno, iz srca, veselili Uskrsu. Ako ne zbog drugog, a ono jer je svatko znao da ga uz šunku na veliki dan gospodnji neće više sa radija zaskočiti mis sporta koja se odrekla jagoda i obranog mlijeka. I korištenja mozga.
Ove su godine svi stali ozbiljno na loptu. Vjerojatno je ljudima i malo neugodno, a nekima, ponajprije političarima, valjda je konačno barem nešto došlo u glavu, pa su zaključili da ne bi bilo pristojno, a u izbornoj godini niti politički produktivno narodu pričati kako su se odrekli indijskih oraščića, krmenadli i chivasa. A gospođe supruge neće u tom vremenu nositi nerc i teleću kožu. Kao ozbiljnu provokaciju bi se moglo shvatiti priopćenje ministrice da se morala odreći odlaska u velnes, a uzročno-posljedičnom vezom i telećih medaljiona. I to sve još objaviti u trećem dnevniku, taman na vrijeme da ju čuju deseci tisuća povratnika iz potrage za plastičnim kontejnerskim blagom. Ili, zamislite, nekakva estradna veličina objašnjava kako se je suzdržala kupnje novih čizama od devina kože, dok švelje računaju triput mogu li si u nedjelju priuštiti dvadeset deka mljevenoga mesa, ili opet po starom, samo parizer.
Ni duhovni pastiri nas više ne pokušavaju hipnotizirati neprestanim ponavljanjem kako put u nebesko kraljevstvo vodi preko patnje, odricanja i isposništva. A oni bi nam, pretpostavljam, trebali u tome biti uzor i nadahnuće. Prisjetili su se ljudi gdje žive, u kakvim se automobilima voze i koliko im država mjesečne rente isplaćuje, pa su se malo i uplašili da se narod slučajno ne opameti,pa zamoli usrdno svoje duhovne pastire da malo svoje milosti i na njih pripuste. Jer su i oni dobri i krotki katolici, koji štuju riječ božju i instrukcije pastira. No, stadu takvo nešto neće pasti na pamet. U skladu sa imenom kojim ih njihovi dušobrižnici časte, stado će nastaviti sa svojim blago-nesvjesnim blejanjem i krotko se pokloniti i poniziti pred pijedestalom svojih duhovnih nadzornika, propisno ih darujući da se slučajno ne izazove gnjev božji ili nezadovoljstvo biskupa slabom desetinom.
Nadali smo se da će se mnoštvo javnih osoba koje imaju pristup medijima odreći pričanja, činjenja i planiranja gluposti, no takve sreće ipak nismo. Vjerujem i da u ovoj zemlji ima dosta ljudi koji bi se vrlo rado odrekli svoje nezavidne financijske situacije, barem na 40 dana. Ali, njih nitko ne pita. Nisu dovoljno medijski atraktivni, mislim da je to ispravan termin. Još je više onih koji bi se odrekli plaćanja besmislenih i bezumnih poreza i davanja. Ili čekanja u redu na burzi rada. Ili čekanja na kakav pregled u bolnici, od šest mjeseci pa na više. Ili bilo kakve slične tričarije, koja nam svakodnevno utječe na život.
Nadali smo se da će se već jednom i političari odreći ispraznih retorika i praznih priča, koje nisu jasne ni njima samima, jer su još uvijek mišljenja da pravi političar mora govoriti tako da ga nitko ne razumije.
I kad se podvuče crta, čovjek može samo tužno konstatirati da nam cijela zemlja liči na projekt testiranja nekog novog, revolucionarnog lijeka za duševno oboljele. Nuspojave su nepredvidive i nesagledive.
Kad bi mene netko pitao, čega sam se odrekao ili čega bi se želio odreći, ne bih odmah imao spreman odgovor, ali umjesto odricanja predložio bih jednu zamjenu.
Prošle je godine iz naše zajedničke, sveslavenske prapostojbine, Islamske Republike Iran u svemir uspješno lansiran majmun. Prema službenim priopćenjima, majmun je bio ushićen i počašćen zadatkom koji mu je povjeren, a na rastanku od predsjednika čak je i zaplakao od ganuća. Predložio bih iranskom svemirskom programu da kadrove za daljnje letove regrutira među zagađivačima hrvatskog javnog i društvenog prostora. Siguran sam da među nama nitko ne bi zaplakao od ganuća za nekim stvorovima, a od Iranaca bi bilo vrlo lijepo da nam pošalju svoga kozmonauta kad se spusti na Zemlju. Koliki god majmun bio, mislim da nam štetu veću od dosadašnje ne može napraviti. Naravno, pod uvjetom da astronaut na razmjenu pristane.
Post je objavljen 13.04.2014. u 14:54 sati.