Jučer sam pričala sa susjedom preko ograde. Čekala sam da mi dođe muž i iskrca zemlju za cvijeće, a ona je okopavala gredicu. Zovemo ju susjeda Ličanka, jer je iz Brinja, ali od kada ja znam za sebe živi u našem gradu. Ne znam koliko ima godina, ali definitivno je stara, bakica, iako se zbog ofarbane kose ne čini takvom sa udaljenosti. Rijetko kad razgovaram s njom, a i onda ju ne razumijem uvijek najbolje, jer i dalje govori svojim narječjem. Treba mi neko vrijeme da se prešaltam, da upijem melodiju njenog govora i razumijem više srcem nego uhom i umom.
Priča mi ona:
-Kaže mi susjed neki dan: „uvijek ste nasmijani, sjećam se, i onda, bez čovjeka, bez auta, s dvoje djece, ali uvijek nasmijani“. – naime muž joj je radio u Njemačkoj pa ga često nije bilo. – Mila, možda sam ja svoje suze u kući obrisala, ali van sam izašla s osmjehom.
Ne znam zašto mi je to ispričala, možda zato jer stari ljudi oživljavaju svoju prošlost i ona im lebdi stalno pred očima, ili zato da si olakša dušu, da nekome otkrije drugu stranu medalje, ili zato da me utješi, zato što su nam prozori okrenuti jedan prema dugome, pa me vidi noću u kuhinji, u polumraku.
Samo sam joj odgovorila:
-Zar to ne rade sve žene tako.
Post je objavljen 13.04.2014. u 11:59 sati.