Kada bih imala mamu, koja me sluša... i trudi se razumjeti me. Kao što ja slušam nju i pokušavam razumjeti je. Iako hrpu puta ne uspjevam...
Kada bih imala...rekla bi joj da...ne želim da ova moja priča s nedefiniranim nikuda ne vodi.
Da...mi je drag, da mi je stalo.
I da znam da je tako i s njim.
Ali da smo oboje nekako čudni...vukovi samotnjaci i štenci istovremeno.
Ne možemo i ne znamo pustiti nekoga onako sasvim u svoj svijet.
Ne želimo srasti i postati si dosadni i izgubiti se u rutini.
Ne možemo jedno drugome biti sve i jedino u životu.
Volimo samo svoja lutanja i slobode i prijatelje i samo svoje vrijeme.
Ponekad se poželimo skutriti uz nekoga...tko nas čuva, tko je naš...ali, to nas tako prokleto plaši.
Pa bježimo i vraćamo se u nekim čudnim krugovima.
Režimo kada smo si preblizu...i tugujemo kad nismo.
I kuda uopće takvi ljudi mogu ići? Pogotovo zajedno?
Pitala bih je.
A ona bi rekla...ne brini, sve će to doći na svoje.
Post je objavljen 11.04.2014. u 07:23 sati.