Sa pršutima i vinima je jasno. Dobar pršut od dobrog mesa, korektno soljenje, prava drva, bura, neizostavno. Ništa emulgatori, pojačivači okusa, ventilatori. Vino, od dobre loze u dobroj godini, sa zdravog tla, iz ispravno pripremljene bačve. Ništa konzervansi, šećeri, hrastovi čipovi. Valjda, moram dodati, jer u vrijeme velikih eova, instant – ovoga i prirodno identičnog (??!!??) onoga, ništa nije, kako je bilo, i pomalo ono negdašnje i izvorno, ispada, nema „pravi“ okus, „pravu“ boju, ako nije čipirano, emulgirano, stabilizirano. Kao, fali nešto...
Ono malo, što pokušavam usvojiti u priči o fotografiji, vrti se oko sagledivog broja pojmova, čija kombinatorika iskustvom i znanjem razlučuje entuzijaste od vječnih početnika. Trokut ekspozicije, kompozicija, omjeri, linije. I međupojmovi; ISO, fokus, polje dubinske oštrine. Uglavnom.
I, hajde, kao što se neki pršut skida nakon osam mjeseci a neki nakon godinu, i kao što je neko vino prikladnije barikirano a neko ohlađeno, i sa fotografijom, naravno, postoji post – obrada; ravnanje horizonta, kadriranje po potrebi, isticanje kontrasta, korekcija bijele boje. Ali, eto nas u hrastovim čipovima, pojačivaču okusa i definiciji arome Plavca Malog... – „A Photoshop?“
I to krene; nema dobre fotografije bez Photoshopa, svako malo čujem, kao o prodoru azorske anticiklone, koja donosi tamo nešto. Jer, čujem dalje, Photoshop ti je kao ranije tamna komora. Tu nastaje fotografija. /prijekoran pogled s visoka/
I onda se hvatam; dakle, đabe meni isplanirati doba dana i kut svjetla, visjeti jednom rukom sa grane preko litice i uz prethodno promišljeno odabrane postavke načiniti par slika, pa kasnije za tri stupnja izravnati horizontale i za desetinu podići kontrast; đabe je to, nula bodova. Jer, „prava“ slika, pardon, fotografija nastaje, kad se u layerima na najplavije nebo jednog datuma (slikano petsto kilometara drugdje) doda najcrnji i najvunastiji oblak, opet sa skroz druge slike, pa se svemu tome izbukeiraju rubovi, izbriše stup dalekovodne firme (svakako u stečaju), doda silueta galeba (po mogućnosti sa srdelom kao sa limenke ugašene tvornice na otoku). E, onda se – dok i Potomak u susjednoj sobi odrađuje svoj treći akvarel - malo zasiti crvena, spusti vrh zelene, žuta ublaži u prosjeku, pa se ...
... I zaista, eto slike da se smrzneš. Bolje od originala. Kojem, ispada, fali nešto. Jer, u zbilji, dan je bio sumagličast, bura je tresla aparat, prašina se jest digla iza starog autobusa; metiljavi turist zaista je ostavio klempavi potiljak u kadru, iako vam je većina tijela utrnula, dok ste čekali da prođe i ode (umjesto da ste fino svojom voljom dodali vodeni žig vlastite signature, u Photoshopu) ...
Ne znam... Nastojim da mi je jasno to sa pršutom i vinima, mojoj doktorici unatoč. Ali to sa pravim fotografijama – sve manje ...
p.s. Okolica Orašja, proljeće.