Ležim u krevetu s rukama ispod glave. Hana je na zahodu. Sva vrata do zahoda su otvorena, kao da je Hanu strah mraka. Vlada tišina. Čekam dobro poznati zvuk mlaza koji će ispuniti keramičku školjku. Želim da odagna ovu mučnu tišinu. Neugodno mi je u mom vlastitom stanu. Hladno, kao da nema radijatora, ništa ne obećava, kao da je već sve svršeno, i nikad ničeg ni neće biti među nama.
Nisam očekivao tako dugu pauzu između dva poljupca. Hana mi već nedostaje. Nisam li je valjda poljubio toliko puta da sam stvorio naviku? Ne mogu vjerovati u to. Ali jedan dio mene uvijek je o nečem ovisan. Zato razbijam tišinu dovikivanjem: "Što radiš?", a onda se ugrizem za jezik. Pa to što je rekla da ide piškiti, ne mora značiti da je samo zbog toga otišla na WC.
Ona zavapi: " Ne mogu se popiškiti! Boli me trbuh od na-pi-nja-nja!"
"Valjda je to od stresa, to se mnogima danas događa", pomislim naivno, ali ne izgovaram glasno. S obzirom gdje sam je pokupio, nisam se usudio suočiti se sa istinom. Mnogo muškaraca ona poslužuje preko dana, pa ne bih trebao gajiti neke iluzije, da sam jedini koji je Hanu odveo doma. Nekoliko "možda" pada mi na pamet, ali izgovaram samo jedno za koje sam siguran da uvijek prolazi: "Možda si se prehladila?"
Ništa mi ne odgovara. Čujem kako se briše toaletnim papirom, kako pušta vodu i pretpostavljam da podiže gaće i hulahopke. Još se tu umiješa šum vode iznad lavaboa, trljanje dlanova sapunom i brisanje ruku ručnikom.
Brojim njene korake do kreveta. Sitnih koraka sveukupno osamnaest. Kao da je patkica. To joj i kažem: „Hana, hodaš kao patkica“. Ne sluša me. Odsutna je. Doima se užurbano.
A onda ustanem. Odem do zahoda ugasiti svjetlo. Malo je nemarna. I zaboravna. Primijetio sam to dok sam je proučavao u kafiću.
Vratim se i legnem bliže prozoru da njoj ne puše po leđima. Mogao bih zatvoriti taj prozor, ali ona inzistira da pustimo malo zraka u sobu.
Prvo zapali i popuši jednu cigaretu, a onda pričamo.
"Tu bi dobro došao jedan manji televizor", pokaže na suprotni zid.
"Šta će mi televizor kad više ne gledam televiziju?" pomislim, ali potvrdim glavom kao da je u pravu.
"A iznad njega jedna dobra slika… ili poster, još bolje! Mogu ga ja izabrati, nemoj to kupovati bez mene."
Šutim i čudom se čudim kad se već stigla useliti, a još nismo imali odnos. Ipak ne izgovaram to pitanje na glas,nego pitam za svaki slučaj, potiho: "Jesam li ja tebi možda dao ključ od ovog stana?"
Ona me promatra, izgleda da ne razumije moje pitanje, ili me ne čuje, jer nastavlja: "Znaš, ja sam ti htjela studirati dizajn. Zapravo sam morala prekinuti na prvoj godini. Viša sila. Bilo je to prije dvadeset godina. Bila sam tako mlada."
Mislim, danas se svatko razumije u boje, namještaj i te stvari; preuređenja su nam nacionalni sport broj dva, poslije nogometa . Ali ono što meni treba je netko da mi toplinom ispuni ovaj krevet i da mi zagrije spavaću sobu. Treba mi još jedno živo biće pored mene, a ne majstor za dekoraciju.
Ovaj zid preko puta stajati će tu dovijeka, nadživjet će me. I Hanu, iako je četrnaest godina mlađa od mene. Sumnjam da će me zagrijati ijedan kvalitetniji poster, pa makar bio izabran od potencijalne dizajnerice.
"Perverzan si", govori mi Hana dok je lišavam dijelova odjeće, a skidam joj odjednom i gaće i hulahopke. Nisam imao namjeru, ali ih je ona sama maloprije u zahodu tako nekako navukla da su činile kompaktnu cjelinu. Brzo shvaćam da sam napravio grešku, preskakanje jedne bitne faze u predigri, ali ja ne znam za riječi: natrag, povratak ili ustuknuti.
Izvalim se na bok, pa na leđa. Njoj je to signal da preuzme inicijativu. Prevrće se na mene. Slini po meni, iako smo do maloprije jeli ćevape s lukom. Ona je bila ta koja je inzistirala na luku. Meni se od dodira njenog tijela javlja želja, pa tu nema više mjesta za neko dotjerivanje situacije. Jezikom joj prelazim preko usana. lica, pa produžujem preko ušiju na vrat, spuštam se na ramena.
Hana je vješta s mojim remenom, inače poklonom moje bivše djevojke, ali meni ne smeta što je taj remen nešto što ih povezuje. Zatim oslobađa i moj šlic od napetosti. Zbog takvog njenog djelovanja i položaja ne uspijevam nikako doprijeti do njenih sisa, točnije bradavica. A sad mi je to nasušno potrebno. Kao da žeđam usred oaze u pustinji. Dok ja jezikom ponovo istražujem sve ispočetka, Hana nešto prtlja oko mojih gaća, pa kad ih uspijeva spustiti naniže, povlači i traperice niz noge. Stavlja mi svoju bradavicu u usta i penje se bez najave na mene. Imam osjećaj da forsira, kao da se nekamo žuri i već je u mislima vidim na izlaznim vratima moga stana.
Kad sam je pokupio poslije posla ispred kafića u kojem radi, bio sam željan upoznavanja, duge predigre, ispitivanja tog podatnog tijela, a dobio sam uvertiru u vremenu koje bi mi trebalo da se zakačim na internet i otvorim prvu porno-stranicu.
Malo se meškoljim u njoj dok ona ispušta svoju prigušenu ariju. A onda mi i u prenesenom značenju počinje ići na neku stvar jer je sve glasnija. Kao da se hladim zbog toga, tko će ga znati? Razmišljam, čuju li ovo susjedi i da li sam zatvorio prozore? Hana primjećuje da odnekud puše i zaogrće se dekom kao šišmiš. Automatski natkriljuje i mene. E, to mi se već sviđa. Volim žene koje su brižne. Počelo mi se čak sviđati Hanino glasanje tako da je potičem da svrši. Čini to božanstveno, sa stilom. Zapamtio sam redoslijed i intervale krikova.
Zatim traži od mene moj orgazam. Kako da joj ga dam? Teško svršavam. Nemam više materijala. Pedeset i nešto svjećica gasilo se ove godine na mojoj rođendanskoj torti. Kad joj sve to napokon i kažem, ona začudo prihvaća objašnjenje, kao da je jedva dočekala neko smisleno opravdanje da prekinemo s ovom rabotom. Racionalno ustaje i odlazi u kuhinju. Lijeno se dovlačim do nje. Traži čašu vode. Žedna je, kaže i guta vodu kao da joj gazda zabranjuje piti vodu sa šanka u kafiću u kojem radi .
"Kako si tako žedna, a radiš cijeli dan sa pićem?"
"Ma nemam ti ja ni pet minuta pauze. Ne stignem se ni popiškiti."
Otvaram frižider i vadim malu bocu piva Leffe. Natočim joj čašu s malo pjene. Natočim i sebi. Ona otpije gutljaj, dva, tri. Vidim da joj se pivo sviđa.
"Ovakvog nema kod mene."
"Znam. To je preskupo za vaš kafić."
"To si ti kupio?"
"Da, jesam. U Getrou. Dođe ti negdje oko sedam i pol kuna."
Samo odmahne glavom i ispije čašu do kraja. Zatim natočim ostatak, pola čaše, koju ona ispija odjednom. Onda ustane i pogleda na zidni sat . Naglo krene prema izlazu.
"Žuri ti se? Imam još jednu pivu u friđu."
"Neka, ali moram sad ići. Budeš me odvezao, jel'?"
"Budem, nema problema, samo, a da se probaš sad popiškiti nakon pive?"
"A, ne, hvala, izdržati ću do doma."
"U redu. nego, reci mi, s kim ti uopće živiš?" sad mi je tek palo na pamet da je pitam, a to me pitanje ošamarilo, podsjećajući me
na moju površnost pri upoznavanju novih ljudi.
Odgovorila je: "S mamom i s nekim posebnim."
Mislim: "Opa!" ali suzdržavam se da mi ne izleti na usta, radije lagano podrignem i kažem: "Pardon!"
Hana se zacereka, ali pristojno, iako znam da se nasluša svačega na svom radnom mjestu. Pričala mi je o tome.
A u mojoj glavi mi nešto poručuje: "Šuti, dobio si svoje i baš te briga koga ona ima doma". Ali ja ne bih bio ja, da ne čačkam. Ne da mi vrag mira: "A mama vam ne smeta? Ti stariji ljudi stvarno znaju gnjaviti i miješati se u sve i sva."
"Ne, dapače", s osmijehom mi odgovara, "pomaže nam, ne znam što bi mi bez nje, zlatna je."
"Dobro za mamu, ali hoćeš li reći ćeš tom posebnom za nas? Mislim ne moraš, samo pitam, da znam."
Sve sam veći seronja u svojim očima. Kako je mogu tako provocirati?
"A ne, još je rano. Tek smo se počeli upoznavati. Reći ću mu samo ako ovo među nama postane ozbiljno."
"Što ćeš mu reći? Hana, daj se ne šali. Između nas neće biti ništa, prerazličiti smo, a i dosta sam stariji od tebe."
Hana se nasmije i reče : "Ha, pa ja ništa ne očekujem. Meni je važno da si ti dobar prema meni. Ja sam to odmah znala čim sam te prvi put vidjela, vjeruj mi". Zatim zavrti glavom lijevo - desno, pa mi utisne jedan dugi poljubac.
Izlazimo iz stana i dok zaključavam vrata, Hana mi u mraku haustora šapne: "Znaš, ti bi bio jako dobar tata".
Post je objavljen 08.04.2014. u 17:42 sati.