mogu vukovi zavijati od gladi
i noć biti tamnija od ponora
mogu mi oderati kožu i raznijeti kosti
ne bojim se drugih
ali tebe ne želim sresti
posrćem na prosutim riječima
kliska je surova istina
i nisam za klečanje ispred trona
odrubio si mi glavu da nemam pravo na mislili
siječeš mi ruke jer ne želiš da učinim ništa
udari jače metalnom šipkom
dokrajči me
kad već kroz prste cijediš srce
ostajem nepomična u prizoru
a crvene kaplje odzvanjaju na pločicama prazne kuće
pospi i mene otrovom iza kojeg ne raste trava
ne zrija plod na voćki na koju si nakalemio bol
spali korov
i zaboravi me
da, tako je najlakše
Anita Martinac
Post je objavljen 08.04.2014. u 14:40 sati.