Nastade i ono čega nema; nastade privid.
Uvijek jest Istina. Ostade trag i riječju 'Isto'. Nalazim je, tako, u kamenu, cvijetu, pčeli, potoku ... Uvijek je ovdje, ista, kao osnova postojanja. Kada bih mogao sakupiti sve u jedno, bila bi Istina to, jer svaki tren upravo To čini. Da, uvijek jest sve što jest. To čovjeku nemjerljivo bogatstvo; ta toliko jednostavna Istina.
Kao da se odrekoh jedinstva koje me čini i krenuh putem spoznaje da jesam. Život!
Nemjerljivost svoj neizmjer ima. Ta zar i smisao riječi tih nije isti, bila to daljina, broj ili sitno. Mjere ljudi, jer mjera jest usporedba. Koliki je 'metar', ne znam, ali je li više ili manje od nečega, mogao bi doznati. Tako sve mjerimo uspoređujući sa onim što mislimo da znamo. Metar nam je kao korak, dio visine ili nešto što je nama takovo. Osnova mjere kao da ne postoji, osim kao nešto što smo dogovorili... mi istinski neizmjerni i neizmjerljivi.
I tako životom sve uspoređujemo.
Usporedba čudnu moć ima. Daje moć raznolikosti, a raznolikost priznaje dijelu cjeline da bude, mada tek cjelinom jest Istina njegova.
E, jesam li se zaigrao. Pa, evo, i ja sada uspoređujem. Misli šeću i premeću. Sve je to zamisao. Ta zar i sve što vidim, doživljavam, mislim nije odraz svijeta u meni. U mislima mojim.
I kao niska niski nebrojivih, život životima je privid usporedljivošću održavan. Imamo neku mjeru životnu kojom uspoređujemo. Što sa čime? Dobro pitanje. Vidite li dragi ptijatelji Vi to?
Ovako, mislima uspoređujući, stvaram svoju viziju nečega što stvarnošću nazivam. U njoj i sebe zamislima stvaram. Vidim što radim, a vidim kako i svi mi živi time život zamišljamo. Pa, što onda Istina jest?
Svašta misliti možemo, ali Istina je. Onda, da stanem sa tim uvjerenjima sebe da je ta iluzija stvarnost. To su misli i kao takove pripadaju cjelovitosti Istine, ali one nisu ta cjelovita Istina.
Što stvarno mogu? Priznajem Istinu. Onu jedinu i stvarnu. Poštujem svaki njen dio, koji je meni čovjeku, takovu, tako predstavljen. Kada mislim, znam da to mislim. Kada vidim, znam da tako to vidim. Ja, takav kakav Istinom jesam.
Radujem se Tebi. Sve te naše vizije i iluzije su tek zamišljaji. Stvarnost je takova kakova jest. Ona je Istina, a ona mjerljiva i usporedljiva nije. Ona nije dio našega svijeta, nego mi Njena. Nema mjere ni granica.
Čovjek uporno nastoji dokučiti i ovladati Istinom. To je čak i logički nemoguće.
Priznanje i poštovanje je put naš. Po Noj postojimo. Ona jest vječni tren mira. Naš odnos prema Njoj određuje nas u svijetu našem, u svijetu relacija i odnosa. Ni teško, ni lako; ni veliko ni malo; ni daleko, ni blizu; upravo samo tako.
I tako, dragi moji, svi mi, i sve što postoji Istina smo po kojoj postojimo. Da, sve što postoji. Pogledajte oko sebe. Sve to vas čini. Tamo ste u cvijetu, povjetarcu, potoku, leptiru. Uzvratite im priznanjem i ljubavlju. Tada i vaša svijest priznaju Istinu; istinu Vašu po kojoj jeste. Vidite li da granice Istinom ne postoje?
Neka Vas radost spoznaje prati s ljubavlju ... :)
Post je objavljen 08.04.2014. u 12:31 sati.