Jako volim štetati. Posvuda. Totalno bez nekakvog plana i reda, krenem, i ne razmišljam previše kuda ću. Onda neko vrijeme hodam, pa stanem, i, ako je mjesto dobro, sjednem. Izvadim papir i olovku i počnem pisati.
Upijam sunce i puštam da se sve one silne ladice u glavi počnu slagati, same od sebe. I pišem. O svemu, apsolutno nevezano.
Jako volim noćno nebo. Kada je vedro, otvorim prozor i gledam nebo i grad (koliko ga mogu vidjeti). Neovisno o dobu godine, redovito u majici kratkih rukava tako blenem prema gore i razmišljam. Ponekad i pričam, sasvim potiho, da me nitko ne čuje. Iznosim zaključke i činjenice, razmišljam o čemu bih pisao ili, pak, samo promatram nevjerojatnu čudesnu dimenziju ovoga svijeta. Gledam gore, one sitne male točkice i...
Jednom ću definitivno otići negdje daleko, negdje izvan grada, po noći, i cijelu ću noć gledati zvijezde. Tamo, u prirodi, gdje im sjaj ne mute svjetla grada, bit će još ljepše nego što su sada.
Post je objavljen 04.04.2014. u 17:44 sati.