Ako poživim bit ćemo najsličniji za koju godinu, uz samo jedno slovo razlike.
Ona će bit maturant a ja MATORant.
Ona je kao šparogica! U onim je godinama kad moram pazit kako je pogledat, što reći pogotovo u prisutnosti njenih prijateljica i to bez povišenog tona, bez ružnih riječi da je ne sramotim, taman je za naljepnicu 'pazi staklo'.
Zabode slušalice u ušima uz obvezno klimanje glavom i vrti one puzdrekane 'ONE DIRECTION'.
Od bombona obožaje one voćne mekane.
Dođem u njih doma, zagrli me tako što mi ovije ruke oko vrata kao bršljan onda ja otvaram usta kao da govorim ali bez tona a ona će: 'štaaa'! Skine slušalice pa se nasmijemo zezi.
- Slušaš opet 'uan drkejšn'?- i dam joj paketić voćnih.
- Didaaaa…- Napućila je usne, stisnula obrve i pogledala me iskosa; 'kako se usuđuješ'?
Ostao sam miran i bez komentara kao kad se omakne prdac, nema se što pojašnjavat a Ćer mi veli: 'jadan, ostario i posenilio, 'uan direkšn' se rekne, tako se zovu.
Ima neke tegobe u trbuhu i sutradan eto nje na dječjem. Šta su ti ljekari! Dobije 'parkirno mjesto' i leži kao 'Elizabeta'!
Dočim je u bolnici odmah stižu posjete, pažnja se lijepi kao med, po neka sitnica kapne, svi u fino s njom pa čak ni mama ne smije podviknuti.
U moje vrijeme to su curama bile normalne tegobe ali kako ću ja to znat kad me valjak pregazio pa odem i ja u posjetu.
Sjedila je na postelji, igrala glavom, iz ušiju vire žice i vode do nečega, maše mi rukicom.
Opet je 'dignem' na otvaranje usta bez tona pa kad je izvadila slušalice ja zaustim:
- Uan…
- Neeee! – zacrvenila se.
- Ne? A ja donio uan paketić voćnih.
- Daaa… Dida dida!
Post je objavljen 04.04.2014. u 16:28 sati.