Marketing
Nesreća na radu
(slika preuzeta sa stranice Lupiga.com
Većina mojih kolega na poslu radi u otežanim uvjetima. Neki rade na visinama, neki pod zemljom, često u smjenama, a svi rade vrlo opasan i odgovoran posao.
Jučer je jedan od njih pao s velike visine i pukla mu je kičma. Ima 53 godine. Pošteno ću priznati da su se nesreće na radu u mom poduzeću uvijek dešavale.... poznajem neke radnike koji su gorjeli ili doživjeli druge teže ozljede, kao što sam na žalost poznavala i one kojih nema među nama.... jer su radeći svoj posao otišli zauvijek.
Ne znam da li me danas više boli srce, duša ili živci. Cijeli dan razmišljam o toj nesreći i ljuta sam do bola. Zašto sam ljuta? Zato što su se nekada na visine penjali mladi ljudi, a ovi stariji su ih učili poslu, vodili grupe, organizirali posao. Danas gotovo da i nema više vrlo mladih ljudi na terenu.... jer ih ne zapošljavaju. Kronično ih nedostaje... ali nikako da dođe na red zapošljavanje takvih radnika... jer se u odobrene brojke za zapošljavanje moraju utrpati svi oni kadrovi koji se moraju uhljebiti u mom poduzeću po rodbinskoj ili političkoj liniji... a takvi se ne grebu za ovakva radna mjesta.... oni sjede u toplim ili rashlađenim kancelarijama (ovisno o godišnjem dobu) i od samog dolaska primaju vrlo visoke plaće, koje teško mogu dostići dugogodišnji radnici našeg poduzeća.
Radnika na terenu je sve manje pa odrađuju puno više posla nego prije, a sve su umorniji i stariji.... imaju male plaće pa ih teret teškog života još više opterećuje i čini neopreznijima. Ljuta sam i zato što o tome ne vode brigu oni koji bi trebali... jer oni žive od danas do sutra... tj. od početka do kraja mandata i nije ih briga za nered i zlo koje ostavljaju iza sebe. Da je moje poduzeće poharala kuga bolje bi prošli no što prolazimo kao politički taoci nekih loših i nesposobnih političara i njihovih nakaradnih kadrova.
Svi jako dobro znamo da su za nesreću obično krivi neoprez i nepridržavanje propisa..... ali još su više krivi oni koji posao organiziraju i koji su se dužni pobrinuti da se posao odvija u skladu s propisima, s dovoljnim brojem adekvatnih ljudi, na siguran način... oni koji su dužni tim ljudima osigurati sve što im je potrebno za obavljanje posla. Mnogi moji kolege rade u pohabanim i poderanim mandurama.... jer navodno nema novca za nove... štedi se, dok s druge strane gledamo kako se besramno troši tamo gdje bi se itekako moglo uštedjeti. No posao bi trebali organizirani ti „svježi“ kadrovi, pristigli po političkom ključu.... a oni to naprosto ne znaju i ne žele. Dok se politički kadrovi voze u skupocjenim limuzinama, radnici se voze u tehnički neispravnim automobilima. Nedavno je jedna grupa išla na teren i tijekom vožnje su im ispala suvozačka vrata.
Mnogi ljudi u ovoj zemlji nemaju pojma u kojim uvjetima rade radnici mog poduzeća.... i nisu svjesni kakva vremena tek dolaze i što nas čeka zbog tolike nebrige i nemara ljudi na vlasti i njihovih kadrova. Često će ljudi radnika u manduri uvrijediti ili o njima loše govoriti, a temeljem predrasuda koje su nastale zbog svega što se dešava u „vrhu“ poduzeća. Rijetki će razmisliti malo dublje i prepoznati da nijedno poduzeće nije zlo... nego zli mogu biti samo oni koji ga loše vode.
Svom kolegi želim puno hrabrosti, ustrajnosti i sreće da prebrodi ovo stanje u kojemu se našao zbog teške ozljede... te da se uspješno i što brže oporavi.... a svima nama želim da progledaju oni koji vode državu i da se konačno počnu odgovorno ponašati, jer ako ne progledaju... bit će još gore nego sada. Teško je i zamisliti posljedice koje će tek nastupiti.... jer svaki dan nerada i nereda stvara nove štete i uzrok je računima koji će nam tek doći na naplatu.....
U ovoj nesreći je pukla jedna kičma... i ne brinu oni previše zbog toga.... no i kičma naroda je pod takvim teretom da nećemo još dugo izdržati... ako se nešto drastično ne promijeni.
Post je objavljen 03.04.2014. u 18:57 sati.