Uglavnom, sa živima je lako. Osim ako im se niotkud i ni iz čega ne sprdne, zabraniti vam komunikaciju, teme se uglavnom nameću; riječ na gestu, spika na spiku.
S nekim živima, ugodno je i dijeliti tišinu, šum rijeke, ubrzano disanje. Lako je i maštati; iduće godine ćemo; skupa ćemo; kad ćemo...
Lako je donekle i sa mrtvima. Ako i oponiraju našem unutarnjem monologu – to osjetimo nekako u grlu, u pleksusu – barem nas ne sijeku verbalno; ne protuslove, ne traže konflikt niti japajakaju. Uglavnom su samo tu (uglavnom su svakako tu oko nas, i smiju se što im dolazimo baš na groblje), a mi pričamo; na glas, u sebi, u slikama, ne bismo li nekako pomaknuli onu vagu, što je ostala zaglavljena neizrečenim, neodgovorenim, prešućenim ili olako sasutim.
Ponekad, kad sve sjedne na svoje, i sa mrtvima je lijepo šutjeti; dijeliti tišinu, šum rijeke. Svakako, oni ionako znaju i kad smo, i što smo...
I sa živima i sa mrtvima uglavnom se može pričati; nađe se i kako i o čemu. Ako i šutnja ujedinjuje, tim ljepše.
Ali – kako sa onima, koji odlaze; koji znaju da odlaze?
Što reći osobi, koju vrate kući, jer joj sve nauke, sve struke i svi lobiji u doba Marsoleta, touchscreena, wirelessa i hedge fonda nemaju spasa?
I dok bismo sa živima ponekad tako rado uštedjeli riječi, dok bismo sa mrtvima tako zdušno još završili neki dijalog – evo ovih, živih a gotovo više i ne, a mi sjedimo, činimo čudne pokrete rukama, gadimo se sami sebi patetičnim površnostima utjehe ili hinjene naivnosti, tražimo riječi i izbjegavamo poglede ... Da nam ostaju, lako bismo. Da su otišli, znali bismo. Ali ovako...
Post je objavljen 03.04.2014. u 18:39 sati.