Pijem crni čaj bez šećera.
Namještam kičmu i pripremam mozak na aktivno djelovanje (odbija poslušnost, nije mu to prvi put). A i oči su mi nekako zamućene, i one i maju neke svoje planove, različite od mojih, ma općenito ovo tijelo već dva dana nije suradljivo. Obično kad razmišljam o svojem tijelu ili njegovim dijelovima, na kraju zaključim – Služi svrsi. E pa danas služi slabo. Trebalo bi ga odvesti na servis, podmazati, nauljiti, promijeniti par dotrajalih dijelova, ostaviti ga da se paca par dana na nekoj terasi… Čula sam da je na Hvaru odličan servis, da se čovjek odande vrati kao nov, ništa ne škripi, ništa ne štekće.
Još jedan gutljaj crnog čaja…
Jučer sam ružno sanjala. Hrpa nepovezanih slika iz mojeg života, nešto vezano za posao, da pada mokri snijeg (vjerojatno paranoja zbog prošle godine kad je u 4. mjesecu još jednom pao snijeg), da sam sa prijateljicom na kavi, ona u bijeloj bluzi i sretna (jedini lijepi dio sna), da sjedim na podu i pere me nešto između straha i bijesa, nemoći i uvjerenja, da se država raspada, da su prodali ovaj narod, da treba dignut revoluciju, da treba ubiti neke ljude, a ja ne mogu ubijati ljude, a trebalo bi, jer se sve raspada i treba nešto poduzeti.
Meni je zapravo jako dobro u životu, imam posao, imam krov nad glavom, nemam kredit, imam obitelj, društvo, hobije, vannastavne aktivnosti ko blata, trebala bih biti sretna i zahvalna. Stalno si to ponavljam, i jesam. A onda opet nisam. Jer kako mogu biti sretna i zahvalna kad skoro 400.000,00 ljudi to ne može biti, kako da se ja šepirim hodajući ulicom, kad svakih 100 metara jedan čovjek kopa po kontejneru. Sram me, sram, jer mi je dobro.
Ne volim pisati o gospodarstvu i politici, jer se ne razumijem u to. Ne razumijem kako neki ljudi nisu već umrli od srama, pretvorili se u makova zrna pred ovim narodom. Ne razumijem zašto se zakoni moraju mijenjati svakih godinu dana, tako da je nemoguće ažurno pratiti njihove promjene, a kamoli procijeniti funkcioniranje u praksi ili stvoriti pravnu praksu koja funkcionira, zašto ih se prepisuje po bjelosvjetskim primjerima koji ne odgovaraju našim socioekonomskim prilikama, kako ljudi iz ministarstva mogu bezočno reći na seminaru o novom zakonu da oni nisu provedbeno tijelo pa ne moraju biti na radionicama, a sudjeluju u donošenju provedbenih propisa za koje očito ne znaju kako, i da li je uopće moguće, provesti. Ne razumijem zašto je mene sram i zašto se gušim u snovima, zašto se moja ramena grče i svijaju dok mimoilazim razno razne Marmeladove ove zemlje, a oni koji imaju alate za djelovanje hodaju uspravne glave.
Kako je rekla jedna stranka u prolazu, više sebi nego meni:
-Jedan narod živi, a drugi se pati.
Još jedan gutljaj čaja…
Post je objavljen 03.04.2014. u 09:10 sati.