Jedna od stvari koje ljudi koje vole sve što vole mladi je idenje nekud. To svi vole. Putovanja su super.
U četiri minute do pet sati pišem post jer mi je to brže nego da nekome kukam smsom. Pritom jedem ručak za koji sam procijenila da će se pokvariti do vremena za ručak. Ionako sam jučer ručala naranču a večerala kekse. Treba pojest nešto skuhano nekad u životu.
Imam li dovoljno gaća. Šampon. Otopina za leće! Sve sam tajice oprala sinoć. Neke su još vlažne. U čemu ću plesat? Šta ako mi bude vruće. Šta ako mi bude hladno. Di mi je vreća za spavanje? Pare, nisam uzela pare. Imam li uopće dovoljno keša doma. Di mi je kartica. Zatvori škure. Unesi stalak za robu s balkona. Posoli suđe. Smeće. To je onaj kofer koje su se strgale obje ručke. Ups. Ovaj mi je prevelik. Ovaj bez ručaka, onda. Nisam napunila mobitel. Di su mi slušalice. Koliko mi vremena uopće treba do autobusne stanice. Pokušavam otkriti na google mapsu. Google mape ne znaju za moju adresu. Ha, tajne službe, ustalkajte me sad. Čovjek shvati kud se preselio kad gugl ne zna gdje je to. Gugl i dalje ne shvati. Daleko smo od umjetne inteligencije u koju bi se čovjek mogao zaljubiti. Iako, kad bi kriterij bio snalaženje u prostoru... Bi li umjetna inteligencija pobijedila prirodnu neinteligenciju.
Nešto docnije. Imam crne odjeće i crvene torbe. Na obje je kompas. Jedan je iz kinder jaja i ne vrti se više. Drugi nije iz kinder jaja i vrti se. Ne vjerujem nijednome. Kad sam vidjela da ključ nije na dnu jedne od njih nego u vratima, skoro sam zaplakala. Nedostatak ručaka za nošenje koferića ispostavlja se nezgodnim. Kotačići proizvode buku kao da smo na avionskoj pisti. Osjećam pospanu mržnju susjeda.
Između mene i neba grane teške od latica. Čudesnosti za čangrizave žene. I aliteracije. Ili asonance. Ili ništa od navedenog. Nisam svladala sve stilske figure ni u teoriji.
Nešto docnije.
Autobus mi ide unatrag. Autobus mi ide nekuda kuda do sad još nije išao. Nadam se da ću i ja kao taj autobus. Prvi sam dio odradila.
Prolazimo kraj glicinija. Jučer sam zabijala nos u glicinije uz cestu i onda više nisam bila tužna.
Latice su mi uglačale ćoškove pa ću s manje siline napisati da je idenje ikud zlo. Sad mi je jasno zašto ljudi dižu stambene kredite. Da ne moraju više seliti i da nemaju novca da ikud idu.
Nisam: zatvorila škure u dnevnom, ugasila svjetlo na tavanu (oboje vidjela tek drugi put izvana, nakon vraćanja zbog svjetla u dnevnom i na balkonu), uzela knjigu za Mašu. Valjda je to sve.
Post je objavljen 03.04.2014. u 07:07 sati.