Marketing
Bledolomac
Kažu da u početku bijaše riječ. Tako nam barem onomad rekoše. Hm, meni se učini da se u isto vrijeme i pokreti zbiše. Mali, sićušni, jedva primjetni, kao kad posložimo domino kocke jednu za drugom pa na trenutak zastanemo, duboko udahnemo a onda onu prvu u nizu lagano kvrcnemo noktom. I tako to krene, i traje, i traje, sve dok imamo dovoljno domino kockica na raspolaganju. Istina, možda i nema nekog naročitog smisla u rušenju domina, ali opet, tko zna što se sve znade skriti u tim aoristima.
Otkad znam za sebe, pokret je moje prirodno stanje. Možda sam s godinama izgubio nešto na eleganciji, koraci su postali tromiji i trapaviji, a u posljednje vrijeme primjećujem kako sve češće dolazi do nesporazuma na relaciji tijelo - um. Svako svoju politiku vodi. Kao da su podjetinjili. Tijelo, ludasto i aljkavo kakvo već jest, ne shvaća da nije moguće tek tako promijeniti amortizere, krajnike i manžetne u lokomotornom sustavu, a tobož pametni um ne može dokučiti da u demižanu od 48 litara ne možeš utočiti tri hektolitra vina.
Uglavnom, tijelo je ovog puta reklo - dosta je, ovako se više ne može! Danima sam se vukao kao prebijeno kljuse, svaki pokret je bio bolan do besvijesti, a do tada jednostavne radnje poput navlačenja čarapa postale su jednadžbe trećeg stupnja.
A ja se kretati moram. Ako stanem, potonut ću do dna. Plutati ne znam, to mi nikad nije bilo naročito napeto. I zato sam, usprkos svemu, odlučio poći na put, razbiti taj led koji se poput okova prikačio za ruke i noge, otarasiti se boli pa makar mi trebalo i pet stotina kilometara prijeći.
Život piše neobične priče. Ne pita te za mišljenje već odluči napraviti po svome. Zanimljive su te stalne uzvojnice, kako te odvedu na mjesta o kojima nikad nisi ni sanjao. Tek ponekad i vrate, ali nikad na ono isto mjesto. Ima ona prelijepa pjesma koja kaže - Život je jednosmjerna cesta. Možda i jest. ali ta cesta nikako nije ravna. Tko bi izdržao takvu dosadu?
Nije ni čudno da se u tim kružnim i eliptičnim gibanjima ponekad izgubi osjećaj za vrijeme i prostor pa se u takvim slučajevima nema smisla opirati već se najbolje prepustiti. Ufam se da onaj gore ima dobar GPS u svojim rukama.
Ne razmišljajući dalje kamo gdje i kako, podigao sam jedra, nategnuo škotu i s južnim vjetrom u krmu krenuo prema sjeveru. Barka se ljuljala kao debela patka s jedne na drugu stranu, u pravilnom ritmu tako da sam lako utonuo u san.
Probudio sam se na Bledu. Protrljao sam oči, ogledao se jednom, dvaput, i u sebi promrsio - ahaaaa, shvatio sam poruku - morao sam doploviti na Bled razbiti led. Ima logike. A onda sam počeo računati. Bilo bi bolje da nisam. Jer spoznaja da na Bledu nisam bio pune trideset i četiri godine potpuno mi je zbrčkala biološki sat. Ne, to ne može biti moguće, pa pamtim još i ovo jezero, tihu vodu i drvenu barku kojom otac vesla, a mater i sestra se smiju, još mi je na nepcima okus krempita i stari grad na vrhu litice kao da sam bio tu, ma ne jučer, nego - jutros!
I danas kad vodim ovo Malo Sunce istim stazama kojima me vodio moj otac, shvatim da se zapravo ništa nije promijenilo. Potpuno sam se upio u taj savršeni mir i sklad, uzburkano more u mojim venama primirilo se u gorskom jezeru okruženom planinama. I sva bol je nestala kao rukom odnešena, kockice su se posložile i nitko ih nije gurao, sve je bilo upravo kako mora biti.
Otočić nasred jezera u jednom me trenutku podsjetio na naš Visovac. Ne samo zbog položaja, već to zvono - to zvono ima predivan zvuk. Kažu da možeš doći na otok, ući u zvonik i zamoliti svećenike da ti dopuste povući konop koji je povezan sa zvonima. U tom trenutku moraš zaželjeti želju i ona će ti se naravno - ispuniti.
Ono što donekle može pokvariti taj osjećaj jest činjenica da za povlačenje zvona moraš platiti izvjesnu svotu eurića. Izgleda da su nas krivo učili u školi, nasuprot centrifugalnim i centripetalnim silama, zakonima gravitacije, kinematike i dinamike, moć novca daleko nadjačava sviju njih.
Jednom mi je prijatelj rekao - s lovom ti je jednostavno - ako je želiš imat, moraš je trošit, a ona ti posli počne sama dolazit! Baza je samo u tome da moraš oslobodit kanale kojima lova prolazi.
Bome, tad mi je postalo jasno zašto zaposleni u vodovodu i kanalizaciji imaju dobre plaće!
A ništa, bojim se da ću kao nepopravljivi idealist i dalje vjerovati da se do ostvarenja želja može doći i mimo tih zaštopanih kanala.
Kairos je zalepetao krilima i odjurio tko zna kamo s onom vagom za točno mjerenje u rukama, a meni se valjalo vratiti u svakodnevicu, pet stotina kilometara prema jugu.
Srećom, vjetar je opet bio povoljan, pravi "idrenjak".
Zastao sam tek jednom pred Gračacem, u Štikadi, na jezeru zvanom Ričice.
Došao sam do sredine mosta, naslonio se na ogradu, dan je bio svjetao, noć tek u slutnji. Nadao sam se da će preko nedalekog starog željezničkog mosta proći vlak.
Nisam ga dočekao. No, umjesto vlaka, do mene se stvorio jedan dječarac na biciklu, sav rumen, zdrav i nasmijan.
- Dobar dan - kaže - a vi slikajete?
- Točno, ukrast ću ti malo ove tvoje Like pa ću je odnit doma.
- Ha ha, samo vi nosite, ma nećete baš puno toga ponit u onom autiću.
- Kako se zoveš momče?
- Krešo.
- Ja sam Darko.
Pružismo jedan drugome ruku i razgovarasmo na tom mostu kao da se znamo sto godina.
Kaže Krešo u nekom trenutku - auh, izgubio sam maloprije deset kuna!
- Pa kako si izgubija?
- A ne znam, bit će mi ispalo...
- Šteta...
- Baš! A mogao sam kupit sladoled...
Na trenutak smo obojica zašutjeli, a onda se Krešo odvaži - a imate li vi možda deset kuna?
- Možda ću imat, ali samo ako mi točno odgovoriš na jedno pitanje.
- Ajooooj, nemojte tako, sigurno ćete me pitati nešto teško!
- Neću
- Onda može.
- Reci mi Krešo kako se zove onaj vrh tamo u daljini?
- Onaj? Koji? Onaj tamo? To je Crnopac, onaj sa stupom je Ćelavac a sve ono tamo je Plan'na!
- Bravo Krešo, evo ti za sladoled.
- Hvala i sretan vam put.
- Sretno i tebi dječače!
Post je objavljen 02.04.2014. u 20:55 sati.