"... blizu, uvijek u nekom usputnom kontaktu, ali nikada dovoljno,
i misliš da se poznajete i da se uvijek družite, a sve to bude sasvim površno..."
I tako dvoje ljudi sjedi za istim stolom, a svatko od njih na posve drugom kraju svijeta. Veliki neki stol :) Razumijem otprilike o čemu govoriš, ali bit će da se opet zapravo manje odnosi na one prave prijatelje, one s kojima se ništa ne mijenja bez obzira na sporedne okolnosti kao što su mjesta ili vrijeme. Nego je češće priča o drugovima, možda kolegama, suradnicima. Družite se često u školi, na poslu (u ratu) ili već nekom zajedničkom društvu i to može funkcionirati dok traju okolnosti koje su vas spojile. Kad prestanu okolnosti, nema više ni vas zajedno. Izgubite se i ranije, ako prije rastanka shvatite da vas zapravo nije ni bilo.
"... lako zaboravljivo i izbrisivo." Ugodni slučajni prolaznici. Ništa više.
Mora biti to. Jer prijateljima smo već jednom otvorili srce i pustili ih stvarno blizu, teško da ćeš koga izbaciti s tog mjesta samo zato jer je ondje prečesto. Aha - mota mi se često srcem i to je garant ono fuj uzimanje zdravo za gotovo ili pak neka dosadna navika, pa ako se ljubav i poštovanje u tom prijateljstvu ne izliječe izbacivanjem natrag na otirač pred vratima, onda taj odnos treba zaboravit ili barem odmah što grublje umlatiti!
O, da, možeš se i posvađati i čak zakrviti s takvima, ljutiti se ili biti naduren godinama, ali ne možeš ih zaboraviti, nikako. Imam jednu takvu, s kojom se više ne družim. Ona nije bila dovoljno pažljiva da me ne povrijedi, moje razumijevanje nije bilo dovoljno veliko da to zaboravim. Obje smo manjkavog karaktera, ona nije našla snage usprotiviti se mojoj inatljivoj tvrdoglavosti i prekinule smo kontakt. A ja tu ženu i dalje volim, a znam da i ona mene voli, samo što sam glupavo preponosna da joj to ikad velim. Da, znam, krajnje nezrelo i pitanje je mogu li takva uopće ikome biti dobar prijatelj, ali eto. Dakle, s tim prijateljstvom je sve u redu, jedino što tehnički baš ne funkcionira u postavljenim uvjetima, ali nije ono krivo zbog ljudskih mana. Ljudi često pokvare dobre stvari. Najgore je što ponekad ni sami ne znaju zašto.
Zanimljivo je sad usporediti te razloge... nepoznavanja. Najčešće čujem da se ljudi udalje kad razočarano shvate da nekoga nisu dovoljno poznavali da bi uopće znali tko je ta osoba, naiđu na nekoga tko im se nikada ne bi svidio. Nije mi se to dogodilo s prijateljima, ali jest u obitelji i tu se može savršeno primijeniti tvoje zapažanje. A s ovom mojom prijateljicom puklo je kad sam osjetila da ona nije sigurna u onaj dio moje osobnosti koji smatram bitnim, a očekivala sam to. Dakle, zamjerila sam joj nešto za što sam sigurno i sama kriva, nisam se očito dovoljno potrudila dozvoliti joj da me upozna. Ne znam što je lakše preboljeti, svatko ima neka svoja iskustva iz kojih može izvlačiti zaključke.
Prijatelje sami biramo i ako se netko razočara, možda onda osjeća i neku odgovornost zbog svojeg sljepila, ne znam. Obitelj nismo birali, ali valjda većinom osjećamo nekakvu krvnu povezanost, često imamo zaštitničke osjećaje i prema onim članovima čije bismo društvo inače izbjegli kao što se izbjegavaju pokvarena jaja. Samo zato jer je to naše. Plemenska pripadnost.
Hm, da. Prisjećam se sad tvoje uvjerenosti o vlastitoj jednostavnosti :) Pa ću o tome reći još samo kako vjerujem da je uspon do prave jednostavnosti vrlo, vrlo dalek i kompliciran put...
... a dugačko.
Post je objavljen 01.04.2014. u 10:41 sati.