Marketing
Velike hidroelektrane su ekonomski neisplative, tvrdi znanost
''Osim toga velike brane grade se izuzetno dugo, šta ih čini neefikasnima za rješavanje akutnih energetskih kriza.'' Jednostavno, hidroelektrane ne samo da uništavaju prirodu i osiromašuju lokalno stanovništvo. One i s ekonomskog stajališta nemaju smisla. Novo izvješće su pripremili istraživači iz Oxforda i baziraju na najnovijim ekonomskim analizama svih dosad izgrađenih velikih hidroelektrana. Znanstvena studija daje poražavajuću presudu isplativosti velikih hidroelektrana i važne implikacije za budući razvoj energetike
U četiri godine rada, autori studije – Atif Ansar, Bent Flyvbjerg, Alexander Budzier i Daniel Lunn – analizirali su sve velike hidroelektrane izgrađene između 1934. i 2007., za koje postoje vjerodostojne informacije o troškovima i trajanju izgradnje. Baza podataka, kojom su baratali, obuhvaća 245 projekta iz 65 zemalja s ukupnim troškom 353 milijarde dolara (cijene preračunate na godinu 2010.)
Nalasci objavljeni 9.3.2014 su šokantni:
Prosječno prekoračenje troškova bilo je čak 96%. Što je veći bio projekt, to je veće bilo prekoračenje troškova. I bez da se uzmi u obzir društveni i ekološki troškovi, velike hidroelektrane u prosjeku nemaju ekonomskog smisla. Rokovi izgradnje kasnili su u prosjeku 44%. U taj broj nije uračunato vrijeme dugotrajne pripreme projektne dokumentacije.
Građevinci i investitori priznaju, da je bilo problema, ali tvrde, da su učili na greškama. Izvješće dokazuje, da njihove tvrdnje ne stoje. Ni prekoračenja troškova niti kašnjenja s vremenom se nisu smanjivala. “Vrlo malo se naučilo na greškama iz prošlosti'', kažu autori. “S pravom se može očekivati, da su procjene troškova za hidroelektrane, koje se trenutačno grade, pogrešne baš kao što su bile one između 1934. i 2007.“ Svjetska banka i ostale razvojne banke tvrde, da njihovo uključenje u projekt smanjuje rizik. Međutim, analize to ne potvrđuju. Atif Ansar – jedan od autora – rekao je, da projekti s učešćem međunarodnih razvojnih banaka „nisu ništa bolji šta se prekoračenja troškova tiče“. Prekoračenja troškova i rokova dešavaju se svugdje. Projekti u siromašnim zemljama kasne više od prosjeka, možda zbog toga jer složeni projekti gradnje hidroelektrane iziskuju učinkovitu državnu upravu i razvijenije gospodarstvo. S druge strane, i projekti u demokratskim zemljama kasne više, možda zbog toga jer političari daju nerealna obećanja prije izbora.
Istraživači iz Oxforda završavaju svoje izvješće sa nizom preporuka. Zalažu se za realističnije planiranje, tako da se uzmu u obzir iskustva iz sličnih projekata. Predlažu, da planeri povećaju ocjenu troškova za 99% i ocjenu roka izgradnje za 66%, ako žele 80% vjerojatnoću, da će se njihov projekt završiti u okviru planiranih troškova i u predviđenom roku.
Izvješće za primjer daje hidroelektranu Diamer-Bhasha u Pakistanu. Sa 80% vjerojatnoće, gigantski projekt na rijeci Ind koštati će 25,4 milijardi dolara umjesto planiranih 12,7 milijardi, a završen neće biti u godini 2021., već u 2027. Ako to zaista bude tako, projekt će biti neisplativ. “Hidroelektrana Diamer-Bhasha u Pakistanu ne bi se trebala graditi,” kažu autori. Isto se može reći i za projekte Inga na rijeci Kongo, Belo Monte na Amazoni, preloženi projekt na glavnome toku rijeke Mekong i mnoge druge mega projekte. I u Hrvatskoj imamo svježi primjer: izgradnja HE Lešće na rijeci Dobre umjesto 60-ak milijuna € koštala je preko 100 milijuna €. Također, propala HE Ombla bila bi po investitoru EBRDU-u neisplativa.
Nova istraživanja pokazuju, da je pametnije od velikih hidroelektrana graditi manje energetske objekte, koji u manjoj mjeri zavise od složenih faktora poput geologije i režima protoka i koji se mogu brzo izgraditi. “Mnogo manjih, fleksibilnijih projekata, koji se mogu brže izgraditi i priključiti na mrežu, i koji imaju manji utjecaj na ljudsko društvo i prirodu, je bolje rješenje more od visoko rizičnih mega projekata poput ogromnih brana,“ zaključuje vođa istraživača Bent Flyvbjerg. “Ako je vodećim ljudima zaista stalo do blagostanje njihovih građana, trebali bi se okaniti megalomanskih vizija,“ dodaje suautor Atif Ansar.
Oni, koji u gradnji velikih hidroelektrana vide mogućnost za dobru zaradu, vjerojatno će ignorirati nalaske iz ovog izvješće. Neutralni državni službenici i investitori pak bi trebali ozbiljno razmotriti činjenice i brojke iz Oxfordskog izvješća. Naime, čak iz ekonomskog gledišta velike hidroelektrane nisu najbolje rješenje.
Svemu tome treba dodatno ubrojiti ogromne štete koje proizlaze iz velikih hidroelektrana. Hidroelektrane potpuno devastiraju rijeku na kojima se grade. Nestaje biološka raznolikost i priroda općenito. Uz to, nastaju ogromne gospodarske štete: pad podzemnih voda što dovodi do sušenja šuma i polja; sprečavaju dotok sedimenta što ukopava rijeku i dodatno snižava podzemne vode; pojačava se erozija što zahtijeva ogromna ulaganja od strane vodoprivrede; hidroelektrane uništavaju turizam na rijekama, nestaje riblji fond; poremećena je klima i javljaju se bolesti dišnih puteva, a to je samo dio problema. Također, hidroelektrane nisu višenamjenski objekti koji omogućuju obranu od poplava i navodnjavanje, to smo vidjeli za vrijeme zadnjih suša i poplava - preko 20 velikih hidroelektrana nisu ništa pomogle za vrijeme suše pretprošle godine, kao ni 20-ak hidroelektrana na Dravi za virjeme poplava oko Varaždina i u Međimurju. Štoviše, one smanjuju korisne poplave koje donose plodni mulj, polako pune podzemne zalihe iz kojih crpimo pitku vodu dok stvaraju ogromne vodene valove koji uzrokuju katastrofalne štete od poplava. Hidroelektrane onemogućuju i potpuno jeftinu, a iznimno učinkovito samopročišćavanje vode.
Post je objavljen 01.04.2014. u 11:06 sati.