Marketing
Kapitalna pravednost
„Zakonom i običajima utemeljeno stanje u kojem svatko čuva ili dobiva materijalna i duhovna dobra bez štete po drugoga.“... Ovom je rečenicom u Anićevom rječniku hrvatskoga jezika definirana pravda, odnosno pravednost iliti pravica... Zanimljivo je kako se neki pojam može lako definirati u jednoj kratkoj rečenici... I to koji pojam!... Ni manje ni više nego li pravda, iliti pravednost... Ali Anić je jako pametna osoba, uostalom kao i svi lingvisti, a sposobnost za davanje kratkih i jasnih objašnjenja pojmova je nužno potrebno za pisanje rječnika... I tako dobivamo kratko i jasno objašnjenje za pravdu iliti pravednost... Uistinu, ova Anićeva definicija je remek-djelo retoričke umjetnosti, a pritom i odgovara općem doživljaju pojma pravednosti... Međutim, problem te definicije je u tome što je ista fantazija... Pravednost u tom smislu ne postoji... Ne u našoj kulturi... Odnosno naš način života (kultura življenja) ne temelji se na takvoj definiciji pravednosti... Pravednost u našoj kulturi i u teoriji i u praksi znači nešto sasvim drugo... Kako je Anić mogao tako fulati?... Dati krivu definiciju pravednosti?... Ali već smo ustanovili da je Anić pametan čovjek i sigurno nije dao krivu definiciju pravednosti, on je dao idealnu definiciju pravednosti, ili bolje rečeno pokušao je dati univerzalnu definiciju – što bi pravednost trebala predstavljati kao univerzalno stanje... Nešto slično bajci zvanoj univerzalni moral... Kako je moral geografski pojam, tako je i sa pravednošću... Univerzalna pravednost kao i univerzalni moral ne opstoje u praksi, i nikada nisu... Opstoje jedino kao ideje, ali ne kao ideje vodilje u stvarnom životu, već kao utopijske ideje... Ideje vodilje što se tiče pravednosti i morala različite su u različitim kulturama...Ovdje ću pokušati opisati kakve su te ideje vodilje u našoj kulturi... Dakle, neću pisati o tome kakva bi univerzalna pravednost trebala biti u idealnom svijetu (to je Anić perfektno objasnio u jednoj jedinoj rečenici), već što pravednost u našoj kulturi stvarno jest, u teoriji i u praksi...
Pod našom kulturom podrazumijevam svako društvo koje se temelji na hijerarhijsko-eksploatacijskim (klasnim) odnosima (nevažno da li se radi o robovlasništvu, feudalizmu, kapitalizmu ili realsocijalizmu tj. državnom kapitalizmu)... Tijekom povijesti pravednost su se drznuli definirati mnogi mislioci, ali ono što su ustanovili Platon i Aristotel održalo se do danas... U društvenim uređenjima koja se temelje na eksploataciji tuđeg rada, odnosno na otuđenom radu, pod pravednošću se podrazumijeva da određeni pojedinac ili grupa imaju pravo biti vlasnici proizvoda tuđeg rada ako su stekli uvjete da to postanu, a uvjeti koje treba ispuniti određeni su zakonima države u kojoj žive odnosno posluju...Ti uvjeti su svugdje u temelju isti - posjedovati kapital - imati dovoljno novca kako bi se isti uložio u određeni posao koji će donositi dobit, a da se pritom zaposle druge osobe koje će stvarno obavljati taj posao i za njega biti plaćeni, dok će vlasnik ubirati dobit – višak vrijednosti stvoren tuđim radom... To je ekonomska pravednost koja je kao takva ozakonjena i na kojoj se temelje svi odnosi u društvu i u skladu koje se donose svi zakoni kako bi se taj temelj naše kulture – pravednost otuđenog rada – zaštitila kao najveća vrijednost... Ta vrijednost vodilja je svih sustava od pojave robovlasništva, dapače, ista je kao ideja uzrok i robovlasništva i svih drugih klasnih sustava... Raditi kako bi se stvaralo bogatstvo pojedincima jer im se iz tko zna kojeg apstraktno-metafizičko-fantastično misterioznog razloga priznaje vlasništvo nad proizvodima tog rada? – Zar je ljudska vrsta toliko glupa?...
Da li su ljudi uistinu toliko glupi da pristaju na takve ekonomske odnose, na tu vrstu „pravednosti“?... Očigledno da jesu... Ili je možda po srijedi nešto drugo?... Što može čovjeka natjerati da dobrovoljno služi drugome čovjeku?... Jer, koliko god to možda zvučalo paradoksalno ili glupo, robovlasništva nema bez pristanka onih koji se daju porobiti... Kapitalizma nema bez onih koji pristaju otuđivati svoj rad... I što to čovjeka na kraju tjera da postane dobrovoljni rob, da pristane na pravednost koja kaže kako on smije dobiti samo ono što je „zaslužio“, a to što je „zaslužio“ određuje njegov gospodar?... Osim gluposti kao kandidata za pristanak na porobljavanje dodao bih i strah, te želju za moći... Jer i rob se najvjerojatnije nada da će jednog dana postati gospodar, a u međuvremenu se boji za svoj život, za svoju egzistenciju... Onaj tko se sjetio prvi proglasiti vlasnikom zemlje i svega što je na toj zemlji, uključujući i ljude, morao je to svoje vlasništvo provesti u djelo kombinacijom prisile, prijetnje i onog apstraktno-metafizičko-fantastično misterioznog razloga koji je morao biti prihvaćen kao istina... A za potonje mu je potrebna religija, odnosno oni koji tvrde da govore u ime bogova, da su njihovi predstavnici na Zemlji... Oni su jedini autoriteti koji mogu uvjeriti ljude da je porobljavanje volja bogova, da se slobode treba odreći zbog većeg „dobra“... Većeg dobra za koga?.. U svemu postoji dobro za nekoga, pravednost za nekoga, ali nikada za sve... Postavlja se pitanje koje je to veće dobro koje donosi dobro odnosno pravednost velikoj većini, a ne samo onima koji gospodare i vladaju?... „Pravednost“ koja se temelji na otuđenom radu nikako ne ulazi u Anićevu definiju pravednosti... Jer ta „pravednost“ ne podrazumijeva „...stanje u kojem svatko čuva ili dobiva materijalna i duhovna dobra bez štete po drugoga.“... Naprotiv, „pravednost“ hijerarhijsko-eksploatacijskog sustava temelji se upravo na suprotnosti tom stanju, odnosno podrazumijeva „... stanje u kojem se čuvaju ili dobivaju materijalna i duhovna dobra po štetu za drugoga.“ ...
Najgore od svega jest to što je ta „pravednost“ ozakonjena u svim državama na ovoj planeti (uključujući i tzv. socijalističke), a u onim državama koje su „demokratske“ izlazak na izbore znači potvrđivanje te vrste pravednosti kao jedine prave, istinske pravednosti, jer alternative nema – koga god izabrali na vlast odnosi u društvu se neće promijeniti... Naime, ljudi polaze od logike da je pravedno otuđivati rad u korist tzv. poslodavca, odnosno „vlasnika kapitala“, te za taj rad prihvaćati naknadu koju određuje taj poslodavac, a koja opet ovisi o njegovoj pohlepi i zakonima kojima država tu pohlepu pokušava kontrolirati tako što određuje razinu minimalne plaće, a na određivanje minimalne plaće pak utječu mnogi faktori, poput rasta ili pada BDP-a, stope inflacije, rasta ili pada cijena itd., ali mora se paziti i na to da „vlasniku kapitala“ ostane većina dobiti... Uglavnom, ljudi prihvaćaju logiku da je pravedno biti izrabljivan, da je pravedno svojim radom stvarati bogatstvo drugima, te im prepustiti da s tim stečenim bogatstvom vladaju nad ostalima, opravdavajući tu logiku onim apstraktno-metafizičko-fantastično misterioznim razlogom zašto neki ljudi zaslužuju biti gospodari... Zar nije logičnije da se višak stvorene vrijednosti – dobit iliti profit, podijeli onima koji su ga stvorili, a ne da taj višak otuđuje tzv. poslodavac?... Zar je takvu pravednost koja bi dobrim dijelom pretvorila u stvarnost Anićevu definiciju toliko teško prihvatiti?... Ali to uistinu jest teško, jer civilizacija se temelji na želji za moći, civilizacija je nastala ostvarivanjem te želje, odnosno proglašavanjem vlasništva nad zemljom i ljudima, porobljavanjem ljudi, stvaranjem klasa, stvaranjem bogatstva i njegove nuspojave siromaštva... I dok god je ta želja za moći glavna vodilja čovječanstva, kao i želja većine za potčinjavanjem, Anićeva definicija pravednosti i dalje ostaje utopija...
Post je objavljen 30.03.2014. u 20:24 sati.