it's in your frequency
sanjala sam užase nakon dugo vremena
upropaštenu djevojačku
sebe izbezumljeno mamurnu kako kitim praznu prostoriju pokvarenim lampicama
i pokušavam pokrpati zajebe
maminim kolačima
umjesto poklona
ali nitko mi ne oprašta jer ovo ih ne iznenađuje
stari ništa nije znao i pričao je sa mnom o dnevnim stvarima, o psu i novinama,
križaljkama i ručku,
stara se nije javljala na pozive
znala sam da zna
i da nosi svoj križ negdje sama
mene ovakvu
ničeg se nisam sjećala, osim kratkog filma
punog bazena i vode, alkohola, gole kože, najdužih dredova na svijetu
u koje sam se zamotala kao u pokrivač
i postala najgora osoba koju možeš zamisliti
kao što sam to uvijek iznova bila
kad sam se budila miljama daleko od svih svojih života
dok je zvonio mobitel sjećam se da sam pomislila samo
'u redu je, napokon si u zagrebu, sve će nekako proći'
i trebalo mi je dugo da shvatim da se ništa nije desilo
da me zove stara i da nisam mamurna ni kriva,
da se topla subota ovija oko sobe i ulazi kroz prozor
samo me jedna stvar još uvijek brine
to što mi se život poslaguje oko mene nekako ritmički
okej
razaralice trbuha i samopouzdanja stalno
a puno kvalitetnih sejf plejsova
da to sve dotjeraju
a ja ipak
ne mogu prestati misliti o tom bazenu iz sna, o toliko vode,
podmuklih pogleda i osmjeha jer sve ide po mom tajnom paklenom planu,
prijeteće upetljane kose, golih ruku,
i mora razočaranosti
oko mene
Post je objavljen 30.03.2014. u 00:46 sati.