Marketing
DIE UNGEZIEFER (part 3)
Zvono na zvoniku seoske crkve tuklo je 11 puta.
Žena i mala su već tvrdo spavali, a meni vrag nije dao mira. Jednostavno sam morao malo izaći i prošetati. Sviđa mi se ovo mjesto, daleko od gradske nervoze i prometa.Ne razumijem ljude koji ne mogu zamisliti odmor bez gužve,buke, dima i alkohola. Doduše, prije desetak godina i ja sam bio takav, ali ovo sad je nešto potpuno drukčije. Pravi, pravcati bijeg od civilizacije. Na kraju krajeva, nismo više djeca. Ujutro malo rentamo bicikle, nadišemo se planinskog zraka, sjednemo u neku od kavana, obilazimo suvenernice, fino se jede, fino se pije … ma milina!
Ne znam zašto, ali taj čudan predosjećaj me držao od jutra. Kao prvo, nije me boljela glava. U zadnjih deset godina obišao sam ordinacija i ordinacija, popio tableta i tableta, a niti jedan specijalist nije uspio otkriti uzrok moje glavobolje. Da sam im ispričao istinu i spomenuo flashbackove vjerojatno bi me dva snažna momka obukli u bijelu košulju i odveli, a ovako mi je preostalo gutati tablete i uživati u onim danima kad bi glavobolje prestale. Nisu to bili bolovi za lupati glavom o zid i tablete bi ih ublažile, ali u svakom slučaju nije bio ni ugodan osjećaj.
Ispred mene svjetluca površina jezera. Mjesec je pun i vidi se kao da je dan. Volio bih da je žena sa mnom jer bismo se sigurno malo drpali. Onako, kao pubertetlije. Ovako sjedim na klupi već dvadeset minuta. Pored mene je On. Moja jedina noćna mora. Pojavio se niotkuda i znao sam da će do ovog trenutka doći prije ili kasnije. Sve što je imao rekao je u par minuta. Sad čeka moj odgovor. Vadim šestu cigaretu, srce mi lupa sto na sat, povremeno skupim hrabrost i krajičkom oka zumiram njegovo lice. Blijedo, hladno i bezizražajno. Ne znam što je, ali ovo čovjek sigurno nije.
Zvono na crkvi tuklo je samo jednom.
Pola dvanaest.
28.lipnja, 1990.
Iako je bio najobičniji radni dan uspio sam nagovoriti curu (današnju suprugu) da malo zaroštiljamo i pozovemo sebi dečke iz benda. Rudi i Thomas su joj bili OK, a Ollya i Jorga nije mogla podnijeti. Imala je i pravo! Jorg je bio Rudijev brat i njegova sušta suprotnost. Prgavi mali štakor. Onaj kojeg bi u spaghetti westernu ubili prije nego bi počela špica. Par dana nakon prometne nesreće došao je u zatvor i pljunuo me u lice. Rekao mi je da sam smeće i da bi se on na mome mjestu ubio. Nakon toga ga više nisam nikad vidio.
I dan danas razmišljam kako bih se postavio da sam u njegovoj koži ...
.
Olly je taj dan bio bio zauzet, a Jorg je ujutro javio da neće doći. Odlično! Rudiju i Thomasu nikako nije bilo jasno zašto po njih dolazim svojim autom, a ja sam se od straha tresao kao prut. Bilo je to samo petnaestak minuta vožnje, a trajalo je kao vječnost. Rudi se prisjetio moje legendarne priče s probe. One probe kad sam svu travu bacio u wc školjku i povukao vodu.
- Gerd, znaš da ponekad razmišljam o onoj tvojoj glupavoj teoriji?
- Kojoj teoriji – pitao sam.
- Ono 'što bi bilo kad bi bilo'?
- Ne kužim!
- Ma znaš kad si onu večer htio da probamo odsvirati onu glupost.
- Kakvu glupost?
- Ma ono neko govno što mi je strahovito zvučalo na 'Scorpionse'.
- A to …
Gerd se u sebi uspio nasmijati.
Bila je to stvarno ideja nedojebenog i nezrelog pubertetlije. Pitanje koje ga je vječito mučilo te je večeri dobilo odgovor za sva vremena. Zamisli samo ideje! Ajmo s hrpom austrijskih hevi metal klošara snimiti 'Wind of change' prije nego će to napraviti 'Scorpions' i probati uspjeti. Hajmo iskoristiti vjetar promjene! Bez novaca, bez karizme, bez zaleđa … Kakav debilizam!
- Gerd – uključio se i Thomas – puno puta čuo sam obrade poznatih pjesama koje zvuče bolje nego originali. Što ti to vrijedi? Prodaje se ime! Karizma! Ugled! Moć! Slava! Pjesma je u drugom planu. I najveće govno od pjesme može postati mega - hit ako mediji to odluče.
- Nego - doda Rudi - meni je ona minuta što si ti onu večer improvizirao zvučala potpuno isto kao ono govno od 'Scorpionsa'. Kao da su te čuli. Možda smo je trebali snimiti. Zamisli naslov u novinama. Austrijska 'Gamad' tužila njemačke 'Škorpione'.
- Jes, u pravu si - pomisli Gerd - trebali smo probati možda i Gangam Style. Bila bi još bolja lova. Dvije milijarde klikova na Youtubeu, a, onaj debeli papak te godine još nije ni prohodao ... Hahahahaha .....
Pogledao je na sat.
Rudi i Thomas su živi.
Već više od deset minuta.
Sve je, kažu, zapisano.
Zapisano je moj kurac.
09, prosinac, 1996.
Nikad neću zaboraviti dan kad mi ju je babica pokazala.
Nikad neću zaboraviti sreću koja se doslovno mogla opipati. Nikad neću zaboraviti umorno, ali sretno lice svoje supruge. Njeni roditelji me do tog dana nisu baš voljeli , ali sve se preokrenulo za sekundu. Njihova magistrica ekonomije voli čupavog vodoinstalatera. Još uz to i bivšeg sitnog kriminalca. Voli ga i ne misli prestati. Jest da radi kao konj, jest da čvrsto obećava da su ta sranja koja je radio daleko iza njega, ali ... Njenog je oca to mučilo godinama.
Sve dok u ruke nije dobio mali zavežljaj težak 3, 70 kg. Sa malim čuperkom na glavi. Tog je dana morao priznati poraz. Tražio je od mene jedino da se ošišam.
Ne'š ti problema. I sebi sam sebi ovakav počeo ići na živce.
Na kraju krajeva još malo pa ću napuniti 32.
27.travanj, 1999.
- I šta si odlučio? – pitao je.
Pogledao sam ga. Ovaj put pravo u oči.
- Šta šta sam odlučio, nisam odlučio ništa – odgovorio sam.
- Znači ideš sa mnom?
Misli su se rojile. Možda je ovo sve samo iluzija. Možda sam ja one večeri stvarno skočio s balkona i rastresao se o gradski asfalt. Možda sad moja duša plovi u nekom limbu između neba i zemlje, a ovo kraj mene sjedi Đavolov sluga i vodi me sa sobom u Pakao gdje mi je i mjesto.
- Ne vodim te u nikakav Pakao, budalo jedna! – ubaci se on.
- Molim? U jebo te, čita mi misli ...
- Razmišljaš o glupostima, a već skoro sat vremena nikako da mi ne odgovoriš na jednostavno pitanje.
- Ne mogu ti odgovoriti – rekao sam.
- Znači vraćamo se?
- Smijem li zapaliti još samo jednu? – pitao sam.
- Možeš, normalno da možeš. Svo vrijeme svijeta je pred nama …
Zapalio sam i po stoti put grozničavo razmišljao. Ženi sam rekao da ću se vratiti brzo, a nema me već par sati. Selo spava dubokim snom. U daljini prolazi neki pijanac, staje i pokušava pišati. Ovom manijaku ne mogu pobjeći, a njegova me rečenica jede, grize, razdire iznutra. Napokon imam nešto što se zove Život i mogu to zadržati zauvijek. To je kad malo bolje razmislim čas posla. Možda bih se mogao i s njim nagoditi da to ne napravimo sad nego neki drugi dan, na nekom drugom mjestu, daleko od ljudi, daleko od kuća. Kakva je ovo igra? Šta je ovo? Kakvo je ovo iskušenje? Vratiti se na balkonsku ogradu svog stana kao pedesetogodišnjak? Baciti se i okončati onu agoniju? Ili ostati ovdje u ovom Raju sa ženom i malenom? Ovo drugo apsolutno! Po cijenu života ako treba! Po cijenu svega osim ovog što mi on nudi!
- Gerd – rekao je neznanac – cijelo vrijeme mislim da nisam bio dovoljno jasan. Voliš svoju obitelj? Voliš svoje prijatelje? Voliš svoj život koji si stvorio? Ne znam u čemu je problem? Sve što trebaš učiniti je uzeti ovo. Najobičniji Steyr Manlicher M9. Nije nacionalni ponos kao Glock, ali poslužit će. Povuci, brate, okidač i ubij me. To je sve. Ako se bojiš da će odmah dotrčati policija - neće. Ako se bojiš da će te netko otkriti - neće. Ako si u panici gdje ćeš sakriti moje tijelo, ne boj se… nikad ga nitko neće otkriti.
Sve što želim je – napravi to i zaboravi zauvijek na ovaj naš susret.
A možda te i više prestane boljeti glava.
- Kako misliš da tijelo nikad nitko neće otkriti? - mucao je Gerd.
Neznanac je šutio, držao pištolj za cijev i pružao mu ga.Tišinu je proparao huk sove.
Znači li to da je ipak sve zapisano?
Zvono seoske crkve tuklo je dvanaest puta.
( kraj trećeg dijela )
Post je objavljen 29.03.2014. u 23:03 sati.