Nebo se raspuklo. Ranjava svjetlošću kao što je ranjavalo onog jutra dok sam u krvavoj spavaćici stajala pored prozora. Želim mir, želim spokoj, sivilo mekanih obrisa.
Noli turbare circulos meos.
Ptičji pjev. Sunce je život. Ali ja, ja nisam ona koja sam bila. Moje mjere su kamene, nepomične, nepromjenjive.
- Otići ću, vratiti se neću – rekao je.
Ne pitam ništa. Pitanja ne vraćaju nevinost. Pitanja otvaraju ranu u koju će njegov odgovor usuti sol. Zato šutim. Kao što sam šutjela u svim prošlim životima. Šutim pod tim razdražujućim suncem. Mladost rasipa radost. Tuđi zagrljaji i osmijesi ne bole. Majčinih se ni ne sjećam. Jesu li postojali ? Je li me grlila ?
Mrak je. Stubište tamno i usko. Vrata na vrištećim šarkama. Otvaram polako da ona ne čuje. Zaustavljam dah. Ona je zla, ona je vještica, ona je moja majka. Plače kad me ugleda. Pruža suhe ruke prema meni. Želi me zarobiti, a ja vrištim i trčim kroz tamu u očev zagrljaj.
Kasnije, mnogo kasnije, shvaćam da majka nije ni postojala. Ono čega se sjećam je majka u pričama. Očeva je uvijek dobra, bolesna i voljela me ; bratova je vještica. Brat uživa kad bježim od njegovih priča. Trčim, vrištim, on zavija, pa se luđački smije, pa opet zavija i onda me grabi, grli, ljubi.
- Ludice jedna, samo sam se šalio. Ne plači. Tata će se ljutiti.
- Ja se bojim vještice.
- To je samo priča – tješi me i to mi prija. Naslonim se na njegove grudi. Miris brata.
Posljednji put sam ga vidjela na očevom sprovodu. Blijed i ozbiljan. Kimne, ali me ne grli. Ne doliči mladom svećeniku. Pitam ga kako mu je. Ne odgovara. Samo pogleda preko otvorene rake, negdje u daljinu. Pratim njegov pogled, pa vidim oblake kojima je Brač presjekao put i sjetim se djetinjstva.
- Eno ovčica – govori brat i upire prstom u modro nebo.
- Ovčica oblak – vrištim od veselja.
Nebo. Uvijek nebo. Gledam kroz staklo prazno dječje igralište. Staklo plače. Slijedim prstom njegovu suzu. Ne volim kišu. Ni crne oblake. Ni grmljavinu. Bojim se. Trčim u njegovu sobu. Podiže topli pokrivač i grli me.
Kiša je moj tamničar kojem se svaki put vraćam. Pljušti, rominja,sipi i budi sjećanja na brata. Gdje je sad ? Kako mu je ? Boji li se još uvijek grmljavine ?
Podižem pogled. Nebo zarasta. Plava rana je sve manja.
- Otići ću , vratiti se neću – rekao mi je.
Ne odgovaram. Ne pitam. Sasvim svejedno. S njim ili bez njega. Sasvim svejedno. Ja imam samo sebe i oblake.
Ne volim kad se nebo raspukne.
Post je objavljen 28.03.2014. u 23:47 sati.