Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/proudmomy

Marketing

Zena, majka, kraljica

Vec neko vrijeme pokusavam zavrsiti ovaj post. Prvo sam ga napisala u natuknicama, onda sam to pretvorila u kostur koji je trebao doradu i na koncu sam ga doradjivala i doradjivala i doradjivala… Da bih na poslijetku shvatila da nikada, ali stvarno nikada necu moci sve ono sto osjecam pretociti u rijeci. Da se nikada necu zahvaliti na svemu koliko god se trudila. Zato cu post jednostavno objaviti ovakav kakav je. Dakle ovo je post o najhrabrijoj ZENI ikada, najboljoj MAJCI na svijetu i KRALJICI mog srca.

Ne znam odakle bih pocela pricati ovu pricu, pa je njbolje da krenem od pocetka. Dijete sam rastavljenih roditelja, koje je sudskom presudom dodijeljeno na cuvanje i skrb majci. O svom biloskom muskom roditelju necu pisati, ovo je zapravo prva i posljednja recenica u kojoj cu ga spomenuti. Sada kada sam i sama majka, koja uz sebe ima supruga koji joj je podrska i u svemu joj pomaze, ne mogu se jos vise ne diviti majci koja dijete odgaja sama, svakoj majci, a pogotovo svojoj. Na svu srecu moja mama nije dugo bila sama, dobila je pojacanje u obliku mog ocuha, koji me je zapravo zajedno s njom postavio na noge i prihvatio kao vlastitu kcer i na tome cu mu zauvijek biti zahvalna. E sada kada su neke stvari jasnije, mogu nastaviti u lezernijem tonu...

Ja nisam bila najdivnije i najbolje dijete (citaj: tinejdzerka) na svijetu. I znam da sam grijesila i da sam ponekad bila gruba prema svojoj majci iako to nije zasluzila. Grozim se dana kada ce ova moja mala mrva uci u pubertet i podivljati, onako kao ja nekada. Mislim kako ne bih poludjela kada sam jedino valjda jos ja od cijelog svog drustva imala policijski sat i kada sam postala punoljetna? Mislim heloooo?!? Nebitno. Zelim reci da danas mislim da je moja mama bila u pravu. Bila stroga, ali i pravedna.

Zahvalna sam joj jer vjeruje u mene, cak i onda kada ja sama vise ne vjerujem u sebe. Jednako tako zahvalna sam na tome sto je podrzala svaku moju odluku, iako je mozda znala da je kriva. Nikada se nije mjesala u to, i pustila me da naucim iz svojih gresaka. A jednako tako nikada mi nije na poslijetku rekla: Rekla sam ti da ce tako biti! Zahvalna sam joj na svakoj kuni, jer znam da je ponekada bilo potrebno da nebo i zemlju okrene da bi dosla do nje, ne bi li njena jedinica dobila ono sto joj u tom trenutku bas hitno treba. Mozda i nema potrebe da napominjem, ali ipak budem, da mi je mama uvijek bila mama, ali da mi je bila i prijateljica, kojoj sam mogla bez straha sve reci i sve ju pitati. Mozda nisam to uvijek i cinila, ali dovoljno mi je bilo znati da mogu, to mi je davalo neku posebnu sigurnost. Kao sto sam na samom pocetku rekla, mogla bih se zahvaljivati u nedogled i napisati zid teksta samo o tome, i opet se ne bih zahvalila na svemu. Zato cu ovdje i stati. Jer vjerujem da ona sve zna. Zna koliko cijenim svaku njenu zrtvu koju je zbog mene podnijela i bez da joj ja to kazem.

Jednako tako znam da zna da ju volim, onako bezuvjetno, kao malo dijete. Da bih sve ucinila za nju i da sam uvijek tu ako me treba, i ako me ne treba. Iskreno se nadam da ce jednog dana moj mali princ isto moci reci za mene. Da cu u njegovim ocima ja biti ono sto je moja majka u mojima. Moja mama je velikim dijelom zasluzna za to kakva sam osoba postala. Nije na meni da hvalim samu sebe, naravno, ali mislim da sam ispala dosta dobro. Zasto? Zato sto sam covjek. A to se za mnoge medju nama ne moze reci.

Da ne duljim previse, da se ne bih pocela pekmeziti, to nije cilj ovog teksta, a ako nastavim u to ce se pretvoriti, sve ono sto sam htjela reci, zapravo stane u jednu jedinu recenicu, pa cu njome i zavrsiti:
Mama hvala ti i volim te!



XOXO,
Proud Momy



Post je objavljen 28.03.2014. u 21:29 sati.