Marketing
"Mentalna pornografija"
(Reklama iz starije Dieselove modne kampanje, ali brate, više negoli prigodna.)
Jednom sam tako, gledajući postove frendova na FB i lajkanih stranica vidjela kako je neki Bože-te-oslobodi lik ispod posta vezanog za film Vuk s Wall Streeta napisao da je Vuk s Wall Streeta (doslovno) „mentalna pornografija za duhovno i socijalno siromašne ljude“.
Govorim u srijedu navečer (ah, karta je samo 19,90 kn za 2D), vraćajući se iz kina Daniju:
- Isssss, ako smo zbog Vuka s Wall Streeta oboje duhovno i socijalno siromašni, tko zna što smo sve još nakon što smo gledali Need for Speed i još nam nije bilo loše?
- Ajmo pogledati sad još jedan od nastavaka onaj plesni Step nešto i dotaknuli smo dno.
- A ne, dno ćemo doseći kad pogledamo Plaćenike 3.
- Jep, to ne možemo propustiti, tamo glumi..
- Milla Jovovich. – prekinem ga. – Garancija za duhovno i socijalno bogate.
Iz komentara vrlog „kritičara“ (saznala sam da se nekad stvarno bavio kritikom) lako bi se moglo zaključiti da doma gleda isključivo filmove koji se ne mogu pogledati ni u kino Europi ili Tuškancu jer su i filmovi koji se tamo prikazuju za njega mentalno neinspirirajući.
Ali ja znam bolje i kladila bih se da taj doma gleda ne samo blockbustere, već i razne druge filmove i serije, a vjerojatno i sapunice i reality showove. Iza zaključanih vrata, možda i sa slušalicama na ušima.
A na van – ništa ne valja, sve je bezveze.
Jer on i njemu slični su oličenje uspjeha, znanja, vrhunskog ukusa i stila. To su erudite, a ne snobovi, oni sva svoja iskustva i znanja argumentiraju filozofskim raspravama minijaturnog kružoka u kojem sudjeluje valjda 5 ljudi– njihova mama i tata koji ne smiju ništa reći, cura koja je postala bivša (ako je normalna) odmah nakon prvog „okruglog stola“ i dvoje „frendova“ koji ga znaju od djetinjstva (ili su možda studirali skupa na Filozofskom) „pa što će od njega“. Preziru nagrade tipa Oscara, ali to ih ne sprječava da pogledaju SVE nominirane filmove koje su naravno downloadali (da ih bar mogu prijaviti softverskoj policiji za to!) i BESPLATNO pogledali umjesto da svoj duh grade na nekim eksperimentalnim filmovima (koje oni preporučuju, iako ih ni sami ne gledaju), raznoraznim performansima za koje mi „bezveznjaci“ nemamo živaca, da ne kažem duha.. a možda i po njihovom dovoljnog IQ-a.
(Da je Di Caprio dobio Oscara, pretpostavljam da bi ovaj dobio živčani slom.)
Tako sam na FB svjedočila i tome da je (doduše neka druga ekipa) DANIMA hvalila seriju True detective, razlagala svaku rečenicu koju je Matthew McConaughy promrmljao, da bi već nakon druge emitirane epizode popljuvali i glumce i redatelja i scenariste i sve što se popljuvati dalo i to jer je sve PREDVIDLJIVO I DOSADNO. Ali ajde, tu se bar nisu dali u psihoanalizu ljudi koji vole True detective.
(I onda se svi čudimo kako su grčki bogovi i božice bili prevrtljivi, dok smo sami milijun puta gori.)
Osobno, boli me briga tko što gleda, koga što veseli, nek se slušaju narodnjaci, cajke, Thompson, Rozga, Dubioza kolektiv, dokumentarci, to što neki ljudi stvarno preziru blockbustere jer ih to ne veseli i ne zabavlja, to što se netko veseli tisućitoj reprizi Glupog i glupljeg na RTL-u ili nekom od filmova Stevena Seagala i to što je nekome Vuk s Wall Streeta smeće - jer ja to mogu razumijeti – 100 ljudi, 100 ćudi.
I kritike volim pročitati, slagala se s kritičarima ili ne, ali Bože moj, ima kritičara koji su stvarno potkovani znanjem i koji zanimljivim detaljima koje znaju ubaciti u tekst sve to učine puno zanimljivijim i poučnim. Možda ja nemam pojma, ali meni čitanje kritike ne znači da se ja moram složiti s kritičarom niti znači da ako se ja s njim ne slažem da on ne valja ili da ja ne valjam.
Uostalom, za koga se kritike uopće pišu? Za sve ili samo za krug odabranih? Onih pet veličanstvenih iz tzv. kružoka?
Ono što me užasno ljuti jest da on sebi daje za pravo tvrditi da je netko loš čovjek (duhovno i socijalno siromašan) samo zbog toga jer mu je neki film, neki pjevač super ili ga zabavlja: Alo, jesi li filmski/glazbeni kritičar ili si još usput i društveni kroničar i samoprozvani profiler ličnosti?
Tko si ti?
Neki si umišljaju da su kao šamponi 3-u-1. Takvi likovi – a takvih je najviše jer danas OČITO svatko može biti i jest kritičar svega i svačega.
Što sad, zar sam zato jer imam CD od Severine duhovno siromašna? I što me kod nje fascinira što je poput feniska pa nema toga što je može zasutaviti? Što je stavila krunu na glavu i baš je boli briga što itko od nas, a posebno „duhovni bogataš“, o tome misli?
Ne, žene koje se drže da su mentalno superiornije od nje trče u ljekarnu kupiti kremu koju ona koristi i rezerviraju termin kod njezinog osobnog trenera, dok je na kavama s kolegicama pljuju...
Joj što mrzim licemjerstvo.
Ali dobro, dok veliki kritičar shvati da je neovisno o tome koje filmove, serije, predstave, izložbe i koncerte gledao odnosno slušao, što mu je super ili nije, upravo on taj koji je socijalno i duhovno siromašan jer nema veze sa životom kad misli da socijalno i duhovno sirmašne ljude stvara činjenica da gledaju određene filmove (pogotovo gledanje Vuka s Wall Streeta) proći će baba s kolačima.
U biti, baba s kolačima već je prošla.
I ne vratila se – bilo bi to žali Bože utrošeno vrijeme.
Već je previše vremena potraćeno na kritičarevu osnovnu i srednju školu te fakultet koji su u konačnici rezultirali teškom malograđanštinom.
Post je objavljen 28.03.2014. u 17:03 sati.