Učinilo mi se da sam te vidjela (nikada nisam plakala zbog tebe) i proklizila sam pokraj tvoje ograde, ili nečije ograde, i kiša je bila topla, osjećala sam ju u plućima, i htjela sam ti ovo ranije reći, ali uvijek kada krenem zaboravim kako riječi rade, to ionako rijetki znaju. Stvari izgledaju teže izdaleka, lakše kada su tvoje, loše kada ih ne prepoznaješ, smiješno kada ih opravdavaš. Podnošljive su jedino u kutiji pod krevetom, ništa drugo ne razumijem. Kao nitko nikoga, ali i to je u kutiji.
Post je objavljen 31.03.2014. u 14:52 sati.