Marketing
Tko će formirati iduću vladu?
Posljednjih mjeseci, scena političkih stranaka u Hrvatskoj jasnije se strukturirala. Osnovane su nove koalicije, za koje se može očekivati da će opstati do slijedećih izbora za Sabor, krajem iduće godine. Pojavile su se i nove stranke, koje privlače značajnu pozornost birača.
U ovom trenutku, postoji šest političkih snaga, koje bi po anketama javnoga mnjenja sigurno bile zastupljene u Saboru, da se izbori održe sada. Četiri od tih šest snaga su koalicije, od toga tri s velikim brojem stranaka. Tome treba dodati i zasad upitnu samostalnu listu Milana Bandića ili njegove nove stranke.
Vladajuća, tzv. Kukuriku koalicija, okuplja četiri stranke. HDZ-ova koalicija okupila je šest stranaka. Osam desnih stranaka okupljeno je u koaliciji "Savez za Hrvatsku". Stranka "Nacionalni forum" je odmah nakon osnivanja sklopila koalicijski dogovor s HSLS-om. Samostalni nastupi najavljuju Hrvatski laburisti i novoosnovani ORaH.
Prema anketama "Crobarometar", koje se objavljuju krajem mjeseca (posljednja: 25. ožujka, prethodna: 25. veljače), znatan postotak glasova dobiva i potencijalna lista Milana Bandića. On zasad ne objavljuje svoje jasne namjere. Rezultati ankete "CRO Demoskop", objavljeni 6. ožujka, uglavnom su sukladni navedenima, osim što u opcijama nije navedena Bandićeva lista.
Svi ostali dobivaju tek simbolički postotak glasova. Jedino lista Ivana Grubišića mogla bi možda osvojiti mandat. Teško je zamisliti da bi se u slijedećih godinu i pol mogla pojaviti neka nova snaga s realnim izgledima za ulazak u Sabor.
Kakve bi se promjene dogodile u sastavu Sabora, da su izbori danas? Usporedbe sadašnjih anketa možemo vršiti s rezultatima izbora 2011. u 10 izbornih jedinica u zemlji. U svakoj izbornoj jedinici dijelilo se 14 mandata, ukupno 140.
Sumirajući rezultate u svih deset izbornih jedinica, Kukuriku je 2011. dobila 41,1% glasova te osvojila 80 mandata (57,1% svih mandata). HDZ je osvojio 23,5% glasova i 44 mandata (31,4%). Dvije vodeće snage zajedno su osvojile 64,6% glasova i 88,5% svih mandata.
Ovako velika razlika u postotku glasova i mandata omogućena je s dva čimbenika.
1.) Velik broj lista na izborima (preko 20), od kojih mnoge ne prelaze prag i ne osvajaju mandat, pa se ti glasovi rasipaju. (Nasuprot popularnom mitu, tako "propali" glasovi se ne pribrajaju strankama koje su prešle prag, nego se jednostavno ne računaju. Ali učinak je, ako se 20% glasova ne računa, u podjeli mandata, stranka koja je osvojila 40% glasova dobit će barem 50% mandata - postotak u odnosu na 80 a ne na 100.)
2) Velik broj izbornih jedinica s relativno malim brojem mandata u svakoj, bez korektivne liste na nacionalnom nivou (koja je uobičajena u zrelim parlamentarnim demokracijama koje imaju sličan izborni sustav) pojačava distorzije, koje se javljaju jer D'Hondtov sustav podjele blago favorizira najjače stranke. Zato će stranke odnosno koalicije, koje dobre u svim izbornim jedinicama, biti znatno nadzastupljene. Također nadzastupljene mogu biti one, koje nastupaju samo u jednoj ili dvije izborne jedinice (IDS kad je nastupao samostalno, sada HDSSB)
Druge zemlje, koje imaju proporcionalni sustav uz više izbornih jedinica, u pravilu imaju korekciju na nacionalnom nivou, da se postigne maksimalno moguća proporcionalnost. Npr. u Švedskoj je jednom koalicija, koja je osvojila 49,2% mandata time dobila tek 49,8% mandata, pa nije mogla sama sastaviti vladajuću većinu.
Laburisti su 2011. osvojili 5,2% svih glasova i 6 mandata (4,3%), HDSSB 3,0% i 6 mandata, HSS 3,0% i jedan mandat (0,7%), Lista Ivana Grubišića 2,8% i dva mandata, HSP-AS 2,8% i jedan mandat. Bez mandata su ostali HSLS sa 3,1%, HSP sa 3,0%, koalicija Bloka umirovljenici zajedno i još dvije male stranke s 2,8% i drugi.
Sadašnje okupljanje većeg broja stranaka u koalicije i rast laburista i ORaH-a mogli bi dovesti do toga da rasap glasova bude manji. To bi automatski smanjilo razlike između postotka osvojenih glasova i postotka osvojenih mandata.
Ne mora međutim biti tako, kad se radi o snagama koje se vrte oko 5 do 10% glasova, uz neminovne varijacije po izbornim jedinicama. Male varijacije broja glasova mogu značiti velike varijacije u broju mandata. Sa 5,0% glasova u jednoj izbornoj jedinici može se osvojiti mandat, ali i ne mora (kad se dijeli 14 mandata, tek 1/15 glasova tj. 6,67% sa apsolutnom sigurnošću garantira mandat; inače to ovisi o raspodjeli drugih glasova). Ako se postotak dobivenih glasova znatno poveća, na 8 ili 9%, to će vrlo vjerojatno još uvijek značiti samo jedan mandat. Određena prednost jačih uvijek ostaje.
Kad uspoređujemo rezultate prethodnih izbora i rezultate anketa, računajući postotke u anketi, moramo odbiti one koji se u ankete nisu izjasnili, te računati postotke u odnosu na one koji su se izjasnili. Dolje su navedeni tako izračunati postoci. U zagradi je odnos prema postotku glasova, koje su stranke i koalicije (Kukuriku), ili stranke koje su danas u koaliciji ukupno (HDZ+HSP-AS+HSS+BUZ, te HDSSB+HSP+HRAST+OS), osvojile na izborima 2011..
Kukuriku 29,4 (-11,7)
HDZ+ 27,1 (-5.0)
Laburisti 11,5 (+6,3)
ORaH 9,6
SzH 8,3 (približno jednako)
HSLS/NF 6,1
Bandić 5,1
Dakle, u odnosu na 2011., Kukuriku koalicija danas bilježi vrlo veliki minus, ali i koalicija okupljenja oko HDZ-a dobiva manji postotak, nego što su četiri od šest stranaka sadašnje koalicije ukupno osvojile 2011.. Savez za Hrvatsku danas osvaja otprilike isti postotak, kao što su 2011. osvojile četiri od osam stranaka današnje koalicije.
Veliki rast (više nego dvostruki postotak) bilježe Laburisti i Bandićeva lista, koalicija HSLS-a i Nacionalnog foruma u odnosu na sam HSLS, te ORaH kao nova stranka. Taj rast one bilježe na račun dvije vodeće koalicije, te smanjivanjem rasipanja glasova na puno malih stranaka.
Na osnovu ovih postotaka, koji su dati za cijelu Hrvatsku a ne za pojedine izborne jedinice, ne može se precizno prognozirati koliki bi bio broj osvojenih mandata. Zakon o izbornim jedinicama možda će se mijenjati, tako da se njihov broj smanji, što bi smanjilo razlike između postotka osvojenih glasova i postotka osvojenih mandata.
Za vrlo grubu orijentaciju, pogledajmo koliko bi mandata, od njih 140, uz gore navedene postotke, osvojilo sedam političkih snaga koje imaju više od 5% na nacionalnom nivou, kad bi cijela zemlja bila jedna izborna jedinica. U zagradi je odnos prema broju osvojenih mandata 2011.
Kukuriku 43 (-37)
HDZ+ 40 (-6)
Laburisti 16 (+10)
ORaH 14 (+14)
SzH 12 (+6)
HSLS-NF 8 (+8)
Bandić 7
Kukuriku koalicija dakle bilježi ogroman pad, proporcionalno veći nego pad u postotku osvojenih glasova. To je rezultat smanjenja spomenutog preferiranja najjačin snaga, koje unosi velik broj izbornih jedinica bez korekcije, te velikog broja glasova koje osvajaju liste koje nisu prešle prag.
Međutim, u odnosu na ove brojeve, ako bi ostalo 10 izbornih jedinica ili čak njihov broj smanjio na pet, a bez korektivne liste na nacionalnom nivou, vrlo vjerojatno bi dvije najjače snage imale nekoliko mandata više, a drugi manje.
Sedam snaga, koje bi mogle ući u Sabor (eventualno bi tu mogla uspjeti i lista Ivana Grubišića) čine čak 23 političke stranke. Hrvatski sabor je već danas možda "najšareniji" (s najvećim brojem stranaka) u Europi, a svi su izgledi da će se broj znatno povećati.
U drugim zemljama, zajedničke liste više stranaka su obično ili eksplicitno zabranjene (kao u Njemačkoj) ili su vrlo rijetke. Hrvatski slučaj pokazuje da to uvodi konfuziju i opći pad povjerenja birača u stranke, pogotovo jer se takve koalicije kasnije često raskinu.
Taj nesporazum je trenutno vidljiv oko zajedničke liste HDZ-a i HSP-AS na izborima za Europski parlament. Europska pučka stranka ne želi da na njihovoj listi bude osoba, koja nakon izbora neće biti u njihovom klubu zastupnika. U Europi gotovo nikad nema zajedničkih lista, nego svaka stranka ide sa svojom listom, a prije izbora se neke stranke dogovaraju da će zajednički formirati vladu, ako osvoje većinu. Stranke sličnoga profila potaknute su na ujedinjenje u istu stranku.
Pretpostavivši da HDZ+ osvaja sva tri mandata građana koji nemaju prebivalište u zemlji (pogrešno nazvani "dijaspora"), dvije vodeće koalicije su međusobno izjednačene. Predstavnici nacionalnih manjina će se vjerojatno kao i dosad prikloniti onima koji imaju prednost, pa ih možemo zanemariti.
Jedna od vodećih koalicija ne bi mogla prikupiti većinu koalirajući samo s jednom od pretostalih pet snaga; morale bi biti barem dvije. Ljevica je u prednosti, zahvaljujući dobrom uspjehu Laburista i ORaH-a, ali razlika je mala i lako se može i obrnuti (ili, naravno, povećati). Pregovori bi svakako bili teški i vladi bi stalno prijetila nestabilnost. Vladu bi moglo formirati najmanje šest stranaka, a možda i 15-ak (HDZ-ova koalicija šest stranaka, Savez za Hrvatsku osam).
Ne zvuči dobro.
Post je objavljen 27.03.2014. u 16:11 sati.