Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/narubupameti

Marketing

Zločin i kazna




Prije deset godina pročitala sam Zločin i kazna, Fjodora Mihajlovića Dostojevskog. Lektira. Braću Karamazov pročitala sam u 7. razredu osnovne škole, i do dana kad je profesorica u srednjoj najavila realizam kao nastavnu cjelinu, pročitala sam već sve što je Dostojevski ikad napisao, osim najpoznatijeg djela, Zločin i kazna. Nisam imala velika očekivanja, znala sam da će mi se svidjeti, druge opcije nije ni bilo, ali sumnjala sam da može biti bolje od svega što sam već od njega pročitala.

Bio je to Šećer na kraju. Poslastica. Bila sam oduševljena i sretna što mi je njegovo najbolje djelo dospjelo u ruke zadnje.

Kad sam sinoć s bratom ušla u Gavellu i kupila program za predstavu, u njemu se našlo puno likova na koje sam potpuno zaboravila.

-Zar je ubio dvije babe?? Pa dobro, koji je taj Svidrigajlov?

-Pa jesi li uopće čitala knjigu?

-Jesam, prije 10 godina…

Buraz me onda prosvjetljavao, lektire relativno svježe u pamćenju, i spasio me šoka koji bih zasigurno doživjela, kad bih za vrijeme same predstave otkrila da me sjećanje potpuno iznevjerilo.

Gradsko dramsko kazalište Gavella - predstava u izvedbi redatelja Zlatka Sviben, sa glumcem Franjo Dijak u glavnoj ulozi, bila je odlična. Traje tri sata, što je zahtjevno i za gledatelja, ali još više za glumce, ali temeljito je obuhvaćena opsežnost likova i događaja, radnja teče bez nepotrebnih devijacija, dajući vremena da se u gledatelja ulije ono što na prvu izgleda kao nepotrebno zavlačenje radnje, a što je od presudne važnosti za utonuće u duševno stanje Rodiona Romanoviča Raskoljnikova, a kupujući si vrijeme dinamičnim prikazom nekoliko paralelnih radnji na sceni.

Cjelokupni prikaz paralelnih radnji koje se istovremeno odvijaju na sceni, korištenja svjetla kao usmjerenje na unutarnji monolog, sadašnjost ili prošlost, javu ili bunilo, koji se konstantno isprepliću, koncentracija koju su glumci, osobito Franjo Dijak, morali održati za vrijeme tako duge, teške i slojevite priče je zapanjujuća, jednostavnost scenografije… sve u svemu odlično zamišljeno i odlično izvedeno.

Postoje finese koje možda ovise previše o subjektivnom dojmu čitača da bi se smatrale kritikom, kao što je prelazak granice između ludila i nervoze glavnog lika kako je prikazano u knjizi, u histeriju na sceni, dojam da je Sonja ipak bila krhkije građe i krotkije naravi, kao i kraj izvedbe što nekako nenadano nailazi, bez istinske katarze, koju neizostavno pruža kraj knjige.

Likovi koje toliko ljubim oživjeli su preda mnom kao kad sam prvi put okretala stranice ruskog genija i zaljubila se u široku rusku dušu.

Marmeladov, pijanac:

"Milostivi gospodine, siromaštvo nije porok, to je istina. Znam da ni prijanstvo nije vrlina, naprotiv. Ali uboštvo, milostivi gospodine, uboštvo je porok, molim lijepo. U siromaštvu čovjek još može sačuvati prirođenu plemenitost osjećaja, a u uboštvu to nikad nitko ne može. Zbog uboštva čak ni batinom ne tjeraju čovjeka, nego ga metlom čiste iz ljudskog društva, da bude još uvredljivije; i pravo je tako jer sam i ja u uboštvu prvi spreman da sam sebe vrijeđam. Pa kako ne bi čovjek pio!";

krotka Sonja, neokaljana prostitutka:

"Idi na raskrižje, pokloni se narodu, poljubi zemlju jer si se i o nju ogriješio i reci naglas cijelom svijetu: Ja sam ubojica!"





Post je objavljen 26.03.2014. u 17:58 sati.