Marketing
suzama l'epim tapete vol.506
..Jelly je otišla a ja sam ubacila u petu..
Automehaničar me nazvao oko dva sata objašnjavajući da on ništa ne čuje i da je auto suuuupeeerrrr ali da će ga pogledati detaljnije još u utorak, srijedu, da sad niti ima vremena niti goriva (????? - natankala za 200 kn prije nego sam krenula na posao, no ok...)
Još sam uvijek radila Idejne projekte...
sve se pušilo...
U tri sam sjela i napisala mail naslovljen na MUP i poslala im cijeli projekt u pdf formatu uz objašnjenje da će im projekti u papirnatom obliku biti dostavljeni ili danas(petak) ili ponedjeljak rano ujutro..
Zazvonio je telefon, oglasila se Jelly..."A tko to meni kuuucccaaaaa?" zacvrkutala je
Obje smo se nasmijale..
Naime, kad primi mail mob joj "zakuca na vrata".
Politike firme je da se mail šalje pošiljatelju, njegovom nadređenom, mom direktoru i Jelly na znanje iako nisu ljudi od struke, ali eto nek se nađe..
Zadnji puta kad sam vidjela direktora, otvoreno mi je rekao "Ako me nešto trebaš ozbiljno, zovi...ako sam u cc ne čitam to"
Jelly mi se jadala kako opet treba do grada u pet na roditeljski jednoj od kćeri a da je baš mislila ostati doma...
Pozdravila sam ju brzo i krenula sa printanjem i uvezivanjem...vrijeme je curilo a i automehaničar je ispitivao kad ću po auto budući da radi do 4.
Dok su se projekti koje je trebalo još i formatirati i požigati printali, sjetila sam se jednog drugog investitora. APN-a(Agencije za promet i posredovaje nekretninama).
Bivši je kolega i za njih nešto projektirao, no nije se mučio oko toga da li do tih parcela ima cesta ili ne što se pokazalo velikim problemom koji sam uzela na sebe da pokušam bar malo ubrzati i olakšati rješavanje.
Oko istog problema sam se dan ranije čula sa gospođom iz APN-a i sve joj kroz slike koje sam joj istovremeno slala mailom, objasnila do u tančine. Olakšanje je kad pričaš s nekim tko priča tvoj jezik. 
Naime, gospođa je arhitektica sa malim štihom građevinara. Moj tip arhitekta!
Kako sam joj obećala i kataloge stanova za te kuće a bilo je više evidentno da ih neću stići do ponedjeljka napraviti, odlučila sam se za poopširnu korespodenciju mailom njoj i shefici uz iste one slike koje sam gospođi objašnjavala dan ranije, bar kao neku vrstu izvještaja o radovima na "cesti" u proteklih tjedan dana.
I, dok je printer luparao po papirima, ja sam pisala....
Priložila sam sve karte i fotke na koje sam se pozivala u mailu, otpuhnula, stavila nju, njenu sheficu, mog direktora i Jelly u cc i stisnula "send"..
U pola 4 sam oboružana projektima jurila na autobusnu stanicu. Planirala sam skupiti auto i do 4 predati projekte. Nazvala sam Jelly.
"Čuj, šta ti misliš, radi li još itko tamo u MUPu? Evo sad sam krenula."
"Koliko je sati? upitala je
"Pola 4" odgovorila sam ulazeći u bus i štancajući već ranije pripremljenu kartu.
"Ma neeeee, kasno je to već, nema ti njih, najbolje ti je to poslati HP Expressom da im dođe u ponedjeljak ujutro." rekla je
"Nema šanse da više lipe dam za firmu, majke ti mile još plaću nisam dobila a stalno nekog vraga financiram! Ako misliš da je sad kasno, skoknem ja u ponedjeljak pa ostavim to ujutro."
"U redu" rekla je i opet počela cvrkutati...
Ja nisam baš nešto prelepršava osoba što se tiče tog cvrkutanja i po defaultu ne vjerujem ljudima koji toliko cvrkuću. Takakv je feeling bio od prve kao reakcija na Jelly, ali sam se uvjeravala da griješim. Da sam presimistična.
Da pa šta ako ja nisam takva, da takvi ljudi postoje.
I da to uopće NIJE gluma, da je ona jednostavno takva...
...nikako početi vjerovati svom vlastitom prvom instinktu...
Post je objavljen 25.03.2014. u 20:20 sati.