Živčana sam i sve mi smeta. Nemam neki razlog tako se osjećati. Nije mi se dogodilo ništa što bi potaknulo ovaj osjećaj,ali s druge strane osoba sam koja sve drži u sebi i s vremenom to sve eksalira,ali nikad ovako intenzivno. Znači,možda ni to nije to.Smeta mi sve,doslovno sve. Moj ispušni ventil je sjesti u kafić,popiti kavu i zapalit cigaretu,no ni to sada nije moguće. Ljudi su preglasni,muzika je za k***c,ona mi priča totalno nebitne i glupe priče,ni voda mi ne paše,a ni ta cigareta nema okusa i sve je glupo i sve je nebitno i sve je bezveze ali opet je tu u ogromnoj količini koja samo smeta! Kod kuće nemam mira. Uvijek je tu netko,nešto što ometa. Uvijek sam u nekom grču iščekivajući kako će me netko pozvati i tražiti da napravim nešto za njega. Dosadni su i neovisni. Ruke,noge i mozak-dream team za obavit nešto! Što ću ti onda ja? Zatvorim se u sobu,upalim Fejs, YouTube i šta imam za vidjet-ništa. Sve sam pregledala,sve sam poslušala. Nije kao da imam šta pregledat. Non stop Boing ovaj,Obama onaj, Krim ovo, Kanye&Kim ono i naravno neizostavna Dila,Maro i Judita. Jebeno...
Pada kiša. Mrak je i ne vidim tipkovnicu. Vidim ustvari,ali onako,u sjeni...i to me živcira. Bole me oči.
Ma nije stvar samo u tome što sam živčana i što mi sve smeta. Sve mi je problem. Problem je ustat ujutro,problem je popiti kavu,dočekati ručak,izaći,izvršiti obveze,sve,sve. Najveći mi je problem što nisam sama. Takva sam. Najsretnija sam kad sam sama,kada je tišina,kada je mir. Ne želim samo postojati i plesati kako drugi sviraju. Neovisna sam. Želim živjeti pod svojom palicom. Sama! Problem mi je koegzistirati. Ponavljam,ovaj problem nikada nije bio intenzivan kao sada. Možda sam dosegla vrhunac tolerancije.Ne mogu. Jednostavno ne mogu nekoga slušati,gledati,jednostavno nisam za blizinu čovjeka.
Sama,sama,sama,sama,sama,sama,sama,sama,sama...
Sjednem u auto i odvezem se. Nije bitno kuda. Samo da idem. Upalim muziku,spustim sjedalo i samo vozim. Sretna sam. To vrijeme cijenim i veoma mi je drago. Umirujuća lagana muzika i ja. Sjetim se svoga instruktora vožnje. On je razlog što toliko i volim vožnju. Naučio me voziti s osjećajem,naučio me prepustiti se. Bio je čovjek kakav se rijetko nalazi. Poštujem ga kao nikoga. Nikada neću zaboraviti što mi je taj čovjek pružio i što me naučio. I sada,dok pišem ovo suze mi niz lice klize. Zato što je bio čovjek,zato što je ljudina. Hvala ti...
Vozim u sumrak i svjetla se polako pale. Ispred mene samo ravna cesta. Kilometri i kilometri ceste. Čujem kako vjetar udara u auto,vidim kako savija grane šumi sa strane. Damian Marley pjeva o svojoj cesti ka Zionu (Damian Marley-Road to Zion,poslušajte). To je moj zen trenutak. MOJ zen trenutak! I što mi proleti mislima? On...on što već godina me formira. On za kojeg sam mislila da je gotovo,on koji bi trebao biti završena priča,on zbog kojeg je ovaj blog prvobitno tu (godinama ovaj blog je služio kao ispovjesti jedne ljubavi),on koji me prati u san,on koji je moja sjena. Više nisam ona klinka,sada sam odrasla,sada sam ostvarila sve svoje snove,sada sam...pa odrasla jebemu!! Odlazi mi iz misli!! Ovo je moj trenutak,moj! Ali ne. I nakon toliko godina sve moje,njegovo je. A on...?
On ženi se...
Post je objavljen 24.03.2014. u 17:42 sati.