Pregled posta

Luckyjeve proljetno-hortikulturalne muke

Lucky jednostavno ne mari, nije ga briga za nikoga od nas, on traži tek nekoga raspoloživog za zabavu, nekoga tko će ispuniti njegovo vrijeme svojim prisustvom.
Kada mu spočitnem da ne umije biti sam, on kaže da to nije istina, da njega doista zanimaju svi ti ljudi koje privlači oko sebe, i to u njihovoj biti.
Na to ja odvratim neka me ne zamajava, da njega interesira tek patologija, njihove nedosanjane nastranosti i njihove realizirane perverzije sa kojima se kasnije može sprdati do mile volje. I dakako, mogućnost da ih – na ovaj ili onaj način - iskoristi u zamjenu za prijateljstvo.
Gradeći se čovjekom bez inhibicija, samoironizirajući svoje postupke (ali ne i sebe!), polazi mu za rukom – gotovo hipnotički manipulativno, i ne bez šarma - navesti novopridošle da mu pred noge podastru svoju najdublju intimu. Ljudi su usamljeni. Žude za bliskošću. Bilo kakvom bliskošću. Makar to bila bliskost u šeranju pervertitskih samorealizacija.
Neću duljiti, o Luckyju ću ustvrditi isto ono što je u svojim memoarima Albert Speer ustvrdio za velikog vođu: da je Hitler kojim slučajem imao prijatelje, ja bi mu zasigurno bio jedan.
-------------------------------------------------------------------------

Podne je i Lucky me zove da se nađemo.
- Nećeš vjerovati što mi se dogodilo – kaže dramatičnim tonom.
Uvijek dramatično predstavi stvar ne bi li me zaintrigirao i izvukao na sunce. Pristajem pošto nemam pametnijeg posla. Po uhodanom obrascu kasniti će 15 - 45 minuta; uzimam knjigu te sjedam na terasu mondenog kafića u centru grada; Lucky ne pristaje na birtije i kafane, bacaju ga u bed, kaže i dodaje: u Caffee Flore ljudi i pičkice barem se trude biti lijepi. Naručim tri deci točenog piva i osmotrim okolinu. Lica za susjednim stolovima doista su lijepa (udio estetske kirurgije nije zanemariv), no jednako toliko nezanimljiva i prazna kao i komadići odlomljenih razgovora što poput loptice-skočice doskoče do mog uha. Posežem za knjigom i čitam:

... Nedugo prije nego što je Ford stupio na scenu, Marx je skovao izraz „fetišizam robe“, pod kojim je podrazumijevao – ili bi bio podrazumijevao, da je mogao zamisliti takva čudesa – da izljevi ljubavi prema stereo uređaju ili erotski nabijen odnos sa sportskim automobilom nisu sasvim nepovezani sa stupnjem otuđenosti od rada, to jest da predstavljaju određen oblik kompenzacije za nešto što je izgubljeno ili nedostaje – konkretno, kreativnost i zadovoljstvo koje može donijeti smislen posao... *

Lucky stiže sa 30-tak minuta zakašnjenja. Svali se na pleteni stolac bez riječi.
Rado bih mu pročitao pokoji pasus, to su lucidna zapažanja, ali znam - njega to nimalo ne zanima.
- Što ima – pitam stavljajući sebe u drugi plan.
- Ništa – odvrati odsutno.
- Dobro – velim i nastavljam čitati knjigu.

***

- Sjebala me frende, kompletno me sjebala – on će nakon što je naručio piće.
- Tko te sjebao miško – upitam odigavši desnu obrvu.
Lucky se nalakti na stol i progovori utišanim glasom:
- Želio sam prasnuti u dupe tu šesnaestogodišnjakinju. Činilo se da mi ide kao i obično. Ti znaš s kojom lakoćom zavrtim tim pilećim mozgovima. Kad sam posegnuo za njezinim gaćicama upotrijebila je moć i pokretom ruke prignječila me uza zid kao u kakvom holivudskom blockbusteru. Da ne povjeruješ! Stajao sam raskrečen uz Šebaljevu sliku i strahovao za vlastiti pimpek. Prišla je i rekla:
- Lucky ljubavi, ti si vrlo-vrlo loš momak, kapitalni primjerak Seinfeld generacije. Nikada nizašto nisi skrbio. To je loš, jalov život. Vrijeme je da naučiš lekciju.
Izgovorila je čarobne riječi i sred prostorije stvorila se biljka.
- Ovo je prosperus longitudis, vrlo osjetljiva biljčica. Ukoliko se brižno postupa sa njom može doseći dugovječnost jedne sekvoje. Od sada pa u buduće vaši su životi u neraskidivoj vezi. Živjet ćeš točno onoliko koliko poživi i ta biljka. Zadaća ti je skrbiti o njoj. Kažem: TVOJA JE ZADAĆA! skrbiti o njoj; nemoj ni pomišljati da ju utrapiš mami ili kakvom botaničaru. Jesi li me čuo?
Mhm, promrmljao sam i dalje prignječen o zid nevidljivom silom.
- Ne zaboravi, promatramo te – rekla je i nestala rasplinuvši se u ružičastom oblaku.
Lucky naglo utihne i zagleda se u daljinu praznog pogleda.
Došlo mi je da puknem od smijeha, mislim, priča je bila vrhunska, no lice mog znanca bilo je smrtno ozbiljno. Nikada ga nisam vidio tako ranjivog.
- Jesi li se u posljednje vrijeme upušavao – upitao sam oprezno.
- Jok.
- A koristio halucinogene?
- Ne.
- Jesi li siguran?
- Sasvim.
- Možda si sanjao.
- Možda, ali to ne mijenja činjenicu da je jebena biljka i dalje sred mog dnevnog boravka i da žudi za pažnjom poput malog djeteta – prasnuo je. - Hej biljka! Što da radim sa njom? Da joj čitam knjige, puštam Mozarta i svakodnevno motičicom rahlim zemlju? Sa kučetom bih barem znao izići na kraj. Nije čak niti lijepa.
Slegnuo sam ramenima.
- Možda će procvasti veličanstvenim cvijetom koji će te odrješiti.
- A možda su u šumi...
Konobar je donio viski.
Lucky je ustao i zeksao piće.
- Moram ići – rekao je rastreseno.
- Zar već?
- Upravo sam se sjetio da je nisam zalio.
- U cvjećari kupi malo umjetnog gnojiva i friške crnice – napomenuo sam.
- To je dobra ideja. Svakako je treba presaditi u veću lončanicu. – Pozdrav.
Gledao sam za njim, grabio je onim svojim dugačkim nogama niz glavnu trgovačku ulicu.
- Zbogom – prošaptao sam.
Neće uspjeti, znao sam. Volio je život i volio je sebe, ali ipak ne toliko da bi skrbio o drugom biću. Izdržat će tjedan, najviše dva, a onda će sve poći u vražju mater. Kao i obično pojurit će za društvom, za suknjama, za zavodljivim mladim tijelima zrelosnih oblika i glatke kože. Prepustit će se hedonizmu i neumjerenom užitku. Tulumarit će danima. Biljka će se u međuvremenu sparušiti, onemoćati i na kraju uvenuti, a on će skončati skupa sa njom.

Znao sam katkad razmišljati o Luckyju, i uzevši u obzir sve njegove karakterne osobine (koje su ovdje tek blago naznačene) pitao sam se nije li on zapravo psihopat, ili tek nešto blaža verzija hladnokrvnog gmaza: ima li narcisoidan poremećaj ličnosti? Na kraju sam uvidio, ništa takovo, radi se tek o okorjelom i neizlječivom sebičnjaku. U suprotnom bi, vjerujem, i pravila igre koje je postavila maloljetnica zadivljujućih moći (prije vila nego vještica!), bila drugačija.

Psihopati nisu društveni proizvod niti produkt disfunkcionalnih obitelji (statistika pokazuje da na svakog psihopata iz disfunkcionalne obitelji dolazi jedan iz normalne obitelji), psihopati su naprosto genetski uvjetovani i nije ih moguće rehabilitirati. MRI otkriva kako se područje za emocionalan odgovor na emotivan sadržaj u njihovom mozgu nikada ne uključuje. Pali se tek lampica u vizualnom korteksu, znak da su primili-uočili informaciju. Zakinuti za emocionalnu inteligenciju i jašući tek na IQ-u nisu u mogućnost sintetizirati svijet i zbog toga su tek djelomične ličnosti tj. nepotpuna ljudska bića. Svijet neoliberalanog kapitalizma i slobodnog tržišta egoističan je, amoralan, beskrupulozan, neemocionalan, nasilan, devastriajuć, antisocijalan, razoran izraz psihopatskog uma tj. njihove psihe; on insistira na preživljavanju individue apsolutno ne najsposobnijih već jačih i u direktnoj je koliziji sa jedinim ispravnim konceptom razvoja ljudske vrste – humanizmom. Racionalno-animalistički koncept služi se legalnim institucionalnim nasiljem za prisvajanje dobara. Normalan čovjek što pristaje živjeti takav degenerirani, uskoro distropiijski sustav grješnik je biblijskih razmjera.

Luckyju je na prilično ultimativan način pružena šansa da doživi katarzu i osvijesti važno, da zgromi ego (nižu svijest) i deblokira emocionalni mehanizam, da se napokon – u svojim četrdesetima! – očovječi i postane osoba vrijedna ljubavi i poštovanja.

Kako rekoh, neće uspjeti, maligni korijen samoživosti predubok je. Vrlo brzo ću od zajedničkih poznanika dobit obavijest da je umro. Od 1248 ljudi sa kojima trenutno prijateljuje na fejsu, na sprovodu će se pojaviti možda desetak. Bit će pokopan bez oplakivanja i brzo zaboravljen. Možda čak brže nego li mi – da smo kojim slučajem - na njegovom mjestu.

Nastavljam čitat knjigu....

Proza danas intelektualno je atrofirajuća. Niti je zabavna, niti smiješna. Čovjek koji drži do sebe prisiljen je posegnuti za drugačijom vrstom literature.



Post je objavljen 21.03.2014. u 14:12 sati.