Sjetim se ponekad. Davno je bilo...
Bio sam boležljivo dijete, slabog apetita. Otac je morao dolaziti iz Njemačke, gdje je bio na privremenom radu, jer su mu pisali da sam loše. Tog se ne sjećam, bio sam previše mali, ali čuo sam iz priča.
Ono čega se sjećam jest to da me tetka na malom motoriću vozila nekamo daleko. Put mi se činio jako dug. Znam da smo došli do crkve...
Još i dan danas kao da sam na tom mjestu u crkvi, blizu ulaznih vrata. Predamnom stoji visoki fratar, nešto moli, a onda me "prska nekakvom vodom", Podižem ruke i nastojim se odbraniti. Čini mi se da pri tom ispuštam nekakve krike. Ne sjećam se baš dobro, ali mislim da je tetka s moje lijeve strane na udaljenosti od nekoliko koraka.
Kad je završio, sjećam se da me primakao sebi, pomilovao po kosi, i da mi je dao veliku čokoladu s rižom.
Da li me taj fratar zlostavljao !? Naravno da ne !... Ali, stalno se pitam, zašto sam se branio rukama, i zašto sam ispuštao krike, iliti nekakva čudna negodovanja. Da li je u pitanju bila samo hladna obična i neugodna voda, ili je fratar izveo nekakav vid egzorcizma nadamnom. Mnogo puta dođe mi da pitam tetku, ali ne znam kako bi shvatila moju znatiželju, odnosno nisam siguran da li bi mi rekla pravu istinu...
Sjetim se ponekad. Davno je bilo...
Bio sam predškolsko dijete. Majka je morala ići negdje raditi, pa me vodila kod svoje tetke na čuvanje. Negodovao sam, plakao sam, jer to mi se nije sviđalo. Jer kod njene tetke nalazio se sin od njene kćeri. A mi, djeca k'o djeca, dječiji nestašluci i igrarije, pa onda nakon toga plač... I sve bi to bilo u redu da uvijek nisam ispadao dežurni krivac, i da nisam shvatio da on uvijek dobiva više hrane i slatkiša nego li ja. Neznam jesam li imao i tri godine, ali rano sam osjetio što znači nepravda. Kako sam majci mogao objasniti da mi tamo nije bilo dobro. I je li ona možda tada imala drugog izbora ili mogućnosti.
Mogu li danas optužiti tu ženu, koja je sada pokojna !? Naravno da ne ! Jer, da se stavim u njenu poziciju vjerovatno bi činio ono što je ona tada činila, a to da je više voljela sina od svoje kćeri nego li sina od bratove kćeri...
Bio sam još u tim ranim godinama svoga života... Sjetim se ponekad... Majka me vodila liječniku. On je propisao injekcije. Sjetim se tog medicinskog brata (tehničara). Radilo se o starijem čovjeku nižeg rasta, sjede kose i brkova. Bio je jako grub. Govorio je da se opustim, ali od straha bilo je baš suprotno. I dok mi daje injekciju, boli me jako, dolazi mi slabost, a majka moju glavu brižno prinosi svome trbuhu. On viče na nju:
- Ženska glavo, ugušićeš to dijete !
Premda jadan i malen, jako uplašen, imao sam ogromnu želju usprotiviti mu se, ali nisam imao snage. Jer majčin brižni zagrljaj značio mi je tako mnogo. Rekli bi da sam obična mamina maza...
Mogu li danas optužiti tog medicinara zbog grubosti, zbog toga što je vikao na majku !? Naravno da ne ! Više ni on vjerovatno nije živ, ali što sam mu mogao predstavljati u to vrijeme nego još jedno plačljivo i uplašeno dijete, a radni dan mu je bio tek još jedan uobičajni, i dokle bi stigao da se stalno obazirao na dječiji plač i strah. Ipak, u meni ostaje nekakva gorčina zato što je vikao na majku, jer nije shvaćao njenu majčinsku ljubav...
Pošao sam u školu... Sjetim se ponekad... Kao da je jučer bilo. Prvi razred osnovne škole, i učiteljice koja me nikako nije voljela iz nekog meni nepoznatog razloga. Premda sam imao petice, osjećao sam i primjećivao sam da me ne obožava...
Još i danas se sjećam njenih riječi pred cijelim razredom:
- Niko me još nije uvrijedio kao ......... mama !!!! - mislila je na moju majku.
Ne znam, ne želim biti pristran, ali ne mislim da je majka bila i ostala nekakva dosadna i bezobrazna žena. Jer da je tako onda bi ona onog medicinara poslala baš točno negdje na neko mjesto, i ne bi šutke primila njegovu viku. Uostalom, znam to iz svakodnevnog života, jer uvijek je više trpjela nego li je željela nekome diktirati svoje stavove i svoje mušice...
Mogu li danas tu učiteljicu optužiti za zlostavljanje, kao što je ona pred razredom optužila nju !? Naravno da ne !
Ne želim biti takav ! Da sam možda učitelj, vjerovatno bi mi neko od učenika išao na živce zato što je nemiran, neko zato što je glup, a neko zato što mi se samom pojavom ne sviđa...
I tako život polagano prolazi... Dvadesetak godina poslije, onog svećenika, odnosno njegove kosti neko je izbacio iz groba, odnosno oskrnavio je njegovo "vječno počivalište". Da li se radilo tek o nečijem ubijanju dosade i igrariji, ili je u pitanju možda nešto drugo. O kradljivcima se vjerovatno ne radi, jer mislim da nisu imali što ukrasti...
Pitam se, kada se govori o svećeničkim zlostavljanjima onda se postavlja pitanje iz kakvih su pobuda te optužbe nastale. Da li je doista riječ o istini, jer naravno da ih ne želim zanijekati. Ali, da li je moguće da ima optužbi samo zato da bi se domoglo nekakve materijalne odštete, ili možda da bi se dospjelo u javnost jer danas je anonimnost gotovo ravna životnom porazu. Ili možda ima takvih koji će optužiti svećenika samo zato što mrze Boga i vjeru, zato što su se odali nekakvim sektama, demonima i zlu, zato što mrze sve ono što je dobro i pozitivno...
I nisam svećenik...
Post je objavljen 20.03.2014. u 21:35 sati.