Sasjekli su baku Trešnju. Čini se da, iako udovice duže žive, ipak i njima dođe kraj. Kroz koju godinu više se nitko neće sjećati velikog trešnjinog stabla, kao što se vjerojatno više nitko osim mene ne sjeća impresivnog čempresa što je rastao nasuprot trešnje, preko ceste u susjednom dvorištu. Dok sam bila mala nazvala sam ih baka Trešnja i general Čempres. Izmislila sam cijelu ljubavnu priču, kako su se gledali preko ceste, pa očijukali pa se zaljubili, zajedno upijali prve zrake jutarnjeg sunca i slične romantične scene. Hodajući ulicom kratila sam si vrijeme promatrajući ih i zamišljajući njihovu ljubav. A onda sam malo odrasla, a onda su posjekli generala. Negdje u mnoštvu svojih zabilješki vjerojatno imam točan datum.
Meni su takve stvari važne. Zapisati datum kada je posjećeno stablo koje mi je bilo drago, zapisati da je postojalo stablo koje je povremeno bilo gost u mojim mislima, ne zaboraviti ga, ne zaboraviti vlastite misli.
Pita me upravo muž :
-A kaj to pišeš?
- O baki Trešnji.-kažem ja.
-Baki Višnji?
-Ne, baki Trešnji. Drvo. Onu što su jučer srezali.
-Nije ti to pametno.
-Što? Davati imena drveću?
-Mislit će ljudi da si čudna. - Hahah. :) Ne bilo mi prvi put, mislim si ja.
Nakon kraće stanke on doda:
-Nisam ni znao da postoji dok ju jučer nisu skinuli.
Poznajem svako stablo u svojoj ulici, svaki grm ruže ili jorgovana, magnolije i forzicije, krušku, jasmin i trešnju, jabuku i vinovu lozu. Znam gdje se pojavljuju visibabe, a gdje tratinčice, u kojem ćošku se plave ljubice, a gdje će niknuti ljiljani. Volim svoju ulicu i svaku tu biljku osjećam svojom. Kradem pogledima njihove mijene, prisvajam njihovo postojanje, ograde i vlasnički listovi susjeda mi ne mogu oduzeti osjećaj da mi svaka od tih biljaka pripada, ili mi je darovana.
I ovo je samo bilješka s datumom, ništa važno, ali u malom svemiru moje ulice, u nabreklosti nadolazećeg proljeća, jedan zeleni stanovnik više neće cvasti.
Post je objavljen 18.03.2014. u 20:33 sati.