Mili svijete,
sigurno vam se ne jednom desilo da ste, hitajući po punicu u obližnji grad (na sreću na kraju vremenske zone), začuli dubok udar negdje na kotaču auta, i onda periodično lupanje, a auto je počeo blago vući u stranu.
Desilo vam se dakle da ste niotkud i ničim izazvani novu gumu probili nekim sidrenim vijkom, dužine kao iz pornića (kasnije će vas vulkanizer pun divljenja udarati po ramenu, zavidnog pogleda). I sigurno vam se desilo da ste onda, kako ne biste riskirali negativne tonove s punicom, prvo pozvali svoju milu suprugicu. Ili u slučaju svekrve supruga. Dečka. It, whatever. I sigurno vam se onda desio onaj govorni automat – a kako si probio gumu, a gdje si probio gumu, a zašto si probio gumu, pa opet a kako si probio gumu. I za kraj uzaludnosti, poput zakrpe iz teve prodaje - "A gdje si sad točno?"
E, o tome svemu nećemo ...
Nećemo ni o tvrdnji moje majke, uz koje sam odrastao (koje – tvrdnju i majku, njih dvije), kako su sve nepraktične i glupe proizvode izmislili muškarci. Toga se uvijek sjetim, perući školjku toaleta i bližu okolicu, nakon što ih nevješto iskoriste Oni Koji Ne Sjede.
Ali ni o tome nećemo, tematskom potencijalu unatoč.
Sama za sebe, obavijest na displeju u autu „Check injection“ ne znači mnogo. A jer nije upaljena crvena lampica „stop“ a jest „servis“, nastavljate voziti, provjerite malo češće temperaturu; pogledate u retrovizor, dimi li se nešto. Kao iskusan partner, suprug i vozač, po čijoj se guzi vidi preko milijun odvoženih kilometara, vi ne paničarite. Kod kuće svojoj ljubljenoj osobici kratko pojasnite da auto koristi samo ako mora, dok kvar ne bude otklonjen. Naravno, živeći u području, koje se diči ekopoljoprivredom i čistim zrakom, prvi najbliži servis vam je osamdeset kilometara dalje. Drugi dvjesto. Obzirom da se u prvom servisu vaša mila osobica već svađala i opozivala vaše dogovore oko popravka auta, u biti vam je prvi servis (u kojem vam se možda i neće popiškiti u novo ulje) odmah na dvjesto kilometara.
Dogovorite – nakon pola noći preživanja podataka sa web foruma – termin u tom servisu; date naručiti dio, isplanirate slobodan dan za odlazak do servisa. I natrag. U istom danu.
I onda osobica, kojoj posvećujete sve nalaze svojih sistematskih pregleda (a i onih sustavnih), uz ranojutarnju kavu na dan vašeg puta u servis fino kaže, ne, ne, tamo je preskupo, vidjet ću ja, imam ja neke ljude... Ovo otkaži.
Taman dok gutate, mila vaša suprugica, kojoj se tek nekidan, nakon što ste riješili dugu ogrebotinu nekog mangupskog stupića sa suvozačkih vrata, carinski kontejner očešao o retrovizor („Ups! Uuuups....!“), usput prenese mišljenje svog tate. Jer tata je em cijeli život vozač em tata. I tata uvijek zna najbolje, a i treba mu sad kad je u penziji dati osjećaj da je uključen, da ga se pita. Te, po tati, tako i treba budalama sa skupim autima, ali on bi probao sa ve – de – četrdeset. Ali da svakako tako i treba budalama kad hoće skupe aute.
Mjesec dana kasnije, ti neki ljudi (u crnom) vaše obožavane i svestrane osobice imaju dio. U pola cijene. Vašu intuiciju, kako dio ili nije odgovarajući ili nije nov, zatomljujete.
Idućih deset dana, dio putuje tih dvjesto kilometara; taksijima, kamionima, autima, biciklima. Kajakom bi bilo brže, možda, ali taj vid humora nemate kome prodati, jer bi vam lokalno i dobrodušno „Kako, kajakom, ne kontam?“ samo dodatno izvuklo mjesto bivših živaca.
Uzimate dakle slobodno prijepodne, jer mila osobica osim ljudi za dijelove ima i svoje ljude za ugradnju. Stigavši do njih i doznavši masu detalja o vremenskim poremećajima, ovogodišnjim nametnicima na voćkama i lopovluku političara, u dvije riječi vam se izmakne tlo pod nogama. „Nije to.“
Da ipak iskoristite slobodno prijepodne i da, afirmativno, odlučno, koristeći životno iskustvo i ponešto znanja, riješite problem, sa ljudima vaše premile osobice dogovorite da se ispravni dio naruči, sad, tu, odmah. Ugradnja u petak, može, može, ruka, ruka. Muško, lovac, oplođivač, rješavač.
Kod kuće svojoj ljubljenoj osobici kratko pojasnite da auto koristi samo ako mora, dok kvar ne bude otklonjen, jer taj dio nije taj dio.
Da kako nije, da jeste li sigurni. Pa ona zove svoje ljude, koji joj potvrde da ju niste slagali. I dalje vas skeptično i pomalo nervozno gledajući, ona odmah zove svoje druge ljude, koji se čude da taj dio nije onaj drugi dio.
Da su vam njezini ljudi usput rekli da ćete dobiti novi dio, je li novi ili obnovljeni, pa posve novo obnovljeni, nemate kome reći, i taj detalj odlučite sačuvati za tihu ispovijed blogu. Pogledavši kroz vaše sve više čelo, ljubav vaša bezrepa samo pita – "A jel' novi dio ... ? Da Te neće zajebat'?!"
I prije nego ste odgovorili, ona zove svoje ljude od ugradnje i narudžbe da ne, to što je suprug maločas dogovorio neće ići; ima ona rješenje. I onda vas pogleda i pojasni, vratit ćemo mi ovo njemu dolje natrag pa će on nama po nekome poslati (kajak ne spominje) pravi dio, pa će to ovi moji začas.
Pomalo slomljenim korakom odlazite u podrum. Uz škripanje pumpe za bicikl, promišljate grah, zvijezde i ludu sreću.
Mili moji, tako nam je.
A post posvećujem omiljenom bratiću, nas dvojica se kužimo.
Neopozivo vaš,
Jelo Ž.
Post je objavljen 18.03.2014. u 13:42 sati.