Naše srce, kada je već o srcu riječ, nije vodovodna
cijev ni rezervoar, dok gospoda ordinarijusi i
primarijusi, pušeći cigarete i pijući konjak, to
ne razumiju, jer ta gospoda učenjaci u životu
nisu pročitala ni jednog jedinog feljtona, ni stiha,
ti mudraci pojma uopće nemaju da je poezija
nerazmjerno važnija od njihove arteriosklerozne
hidrauličke mudrosti, oni puše i piju, a nama
brane cigarete i alkohol, dakako napajajući
nas mlijekom od tuberkuloznih krava da bi nas,
s jedne strane imunizirali, a s druge, zarazili
tuberkulozom.
Gospoda pojma nemaju da je ljudsko srce
svileni barjak, i da ono osjeća svaki najneviniji
dašak zefira, pa i telefonske žice pjevaju na
vjetru kao harfe, a ljudsko srce nije samo
telefonska žica, ono je čitav orkestar
od harfa i cimbala, od violina i truba,
naše srce pjeva trijumfalno i raste ritmom
simfonične poeme, a nije hidrant, kao što misle
ovi vodovodni majstori, nego - suluda oluja od
tisuća i tisuća instrumenata, a za ustalasalo
more ovog našeg suludog koncerta
uho mnogopoštovane gospode medicine je gluho.
Miroslav Krleža "ZASTAVE"