Tarik Filipović mi je ostao u jako dobrom sjećanju.
Vodio je raskošnu proslavu jednog proizvođača automobila.
Ja sam bila tamo uglavnom da jedem i pijem, trpala sam u sebe ko da nema sutra
dok je sva sila cirkuskih akrobata i otkačenih umjetnika zabavljala pučanstvo.
Zamolila sam ga za izjavu. Sjeli smo na klupicu, ja sam izvadila blokić i stvarno
lijepo smo popričali, kao da se znamo sto godina i kao da on ima sve vrijeme na svijetu.
(Doduše, te večeri mi je prišla neka posve normalno izgledajuća mlada žena i rekla mi kako
mi je samo htjela reći da sam prekrasna.
Možda je bilo nešto u alkoholu.)
Nešto godina kasnije sam na snimanju sapunice pričala sa snimateljem, čovjekom koji
je dosta toga proša, vidio, snimio i zna puno više o ljudima nego što priča.
Nahvalila sam Tarika, a on je rekao nešto kao- glumci su takvi.
Nisam mogla odmah pokopčat što misli- da glumci samo glume da su topli, neposredni,
prijateljski nastrojeni, ili im je to profesionalna deformacija od koje stvarno postaju otvoreni i lako se
ophode s ljudima. Razgovor nas je odveo u drugom smjeru, pa nisam stigla provjeriti.
Ovog tjedna išla sam na predstavu.
Redatelj je moj kolega iz sapunice, režirao je i glumio u predstavi koja je dobra, ali dosad nije profitabilna.
Skupio je oko sebe amatere i poluamatere, a sam je (polu)profesionalac. Kad ne glumi, radi mnoge čudne poslove.
Osim mene, došla ga je podržati i kolegica iz sapunice.
Bilo je kasno i htjela sam što prije doći kući jer je radni tjedan tek počeo, ali nekako samo zapeli na šanku.
Cmakali smo se s poptunim strancima, to je vjerojatno neki glumački običaj, pričali o
logistici, planovima, sponzorima, autorskim pravima i svemu ostalom što ide uz predstave, ali se čovjek toga
nikad ne sjeti.
A onda smo skrenuli na glumačke tehnike. I kolegica i ja i redatelj smo glumili za novce, a mladi glumac koji
nam se naknadno pridružio glumi (zasad) samo iz gušta.
Neki holivudski veterani glumačke tajne sveli su na
"pojavi se na vrijeme, nauči svoj tekst, ne sudaraj se s namještajem".
Ali mi, kao grupica fanova glume koja u studentskoj rupi u ponedjeljak navečer pije Captain Morgan, pričamo
o tome kako su važni dobri redatelji, kako je važno dati sve od sebe, kako bi se mogli vratiti glumi mi koji smo
odlutali, kako bismo možda išli na neki tečaj, pa to sve nekako sklizne u glumačke tehnike, vježbe, probe i ostalo.
Ajme, al ti glumci mogu pričati o glumi.
Znam da smo tamo bili baš zbog glume, ali nakon nekog vremena postalo mi je malo i smiješno.
Dok smo mi amateri i wannabeji nakon predstave u rupi na nasipu pričali o Stanislavskom i Meisneru,
cijelo vrijeme sam se pitala
.... o čemu nakon predstave pričaju Tarik i ekipa?
Post je objavljen 13.03.2014. u 11:14 sati.