Zajebi ti sve one zakašnjele iskrice koje frcnu tek nakon nekog vremena. Takove stvari ja ne pušim. Klik je klik! Vatromet emocija i nesuvislih trzaja koje se dese već pri prvom pogledu na nekog. Pa ti ruka zadrhti kad ti krene paliti pljugu, a usnama ti se razlijevaju osmijesi svih akvarelnih varijanti. A klik traje i traje. Razlijeva se u trenucima, gubi se po zamaskiranim ulicama, vodi vas europskim metropolama, topi se u otpijenim gutljajima. I za taj klik vrijedi sjesti na rub pločnika, zaprljati novu suknju, prihvatiti nepoznati rukav da bi obrisao nos. Jer sve je lako. Sve je i sneno i živo, i mirno i hirovito, i stvarno, a ipak tako nestvarno. Pa se smiješ dijeleći pelin. I osmjehuješ spajdermenima, ne priželjkujući inverzni poljubac. Jer si izgubljen u kliku. U mnoštvu paralela koje se spajaju u kružnicu sreće. I od klika se više ne odvajaš. Grabiš ga u sebe, snažno ga udišeš, izbacujući napolje sve pokvarene i dotrajale čestice prošlosti. Postaješ sretan. Postaješ svoj. Pa pričaš o sebi, o halucinogenoj votki, o padu na glavi, o lokalnim birtijima, o dotrajalim ljubavima, o moru, o pelinu, o svakoj sitnici koja te čini svojim. A klik nesputano i hrabro obavija prostoriju. I nekako shvatiš da je taj klik vrijedilo čekati godinama. I sve su one slabašne iskre i nikad zapaljeni fitilji bili samo uvertira za vatromet koji odjekuje tvojim bićem. A onda se nekako, ničim izazvan, počneš bojati. Da bi klik mogao nestati. Izbljediti. Pretvoriti se u siluetu tvoje usamljene persone. Pa ga objeručke grabiš, otvorivši sve karte. Nema asa u rukavu, nema trikova. Najednom postojiš samo ti, ogolivši svoju nutrinu, nudeći se do kraja. Gorljivo čekajući da će netko jednom zauvijek zatvoriti ovu Pandorinu kutiju. Vedra i nasmijana osobnost pretvara se u pijano oličenje straha od odbijanja. Večeras će netko otići. Koketa će prestati namigivati. Kobno proročanstvo zauzdat će iznuđene treptaje. Klik će treperiti. U tvojoj glavi, u tvojim grudima. U svakom izdisaju kojim skrivaš razočaranje. Previše prošlosti. Previše straha. Bljedunjavi vatrometi koji još uvijek sjaje. Previše potrebe za ljubavlju. Može li nas prošlost stajati budućnosti? Zapravo ne želiš mnogo. Lošu kavu u kvartovskoj birtiji, podijeliti pivu jer ti je s godinama pala tolerancija na alkohol. Slušati dobru glazbu. Smijati se do iznemoglosti. Po prvi put prihvatiti nekog baš onakavog kakav je. Zanemariti djetinje kriterije i prepustiti se letargičnosti. Ljubav ne možemo iznuditi. No, jesu li klikovi samo u našim glavama? Osjeti li i druga strana glasnoću vatrometa? Tutanj bubnjeva u njedrima? Koliko te zapravo često netko može od srca nasmijati? Koliko često pronađeš nekog kome bez ustručavanja možeš ispričati alkoholom natopljene sramotne scene svoje mladosti? Možemo li očajničkom potrebom za ljubavlju od strane nekog tko nam savršeno odgovara, uništiti klik? Je li tvoj vatromet dogorio?
Katie, oh Katie, what have you done?
Post je objavljen 11.03.2014. u 23:04 sati.