Mir me udara u glavu kao gubitnika.
"Evo me, došao sam,
vrijeme je da progledaš."
Ali izgleda kao da mi se pogled magli
u svijetu bez dima i plesa,
u zemlji gdje se sve zapisuje
i računa.
Ovdje nema ništa osim vješanja
-ovih ispravnih,
ovih glupih odluka.
(Jedna iza druge
ukopane stoje
na mjestu iza razuma,
čekaju da mi pukne vrat
kako bi se nasmijale.)
I mir, najglasnija tišina ikada
i tutnja i grmi
i podsjeća.
Govori kako nisam uspjela
u vrijeme kaosa
Govori kako nisam dovoljno jaka
u utrkama
I smije se jer zna da me struže
nježnim prstima.
Presudit ću si tihim satima,
možda dođem do ovih zvukova.
Post je objavljen 10.03.2014. u 01:30 sati.