Bill je satima beskrajno promišljao o svom problemu. Ponekad bi se zaustavio u jarku gdje je radio, naslonio glavu na lopatu i samo buljio u prazno dok je u glavi tragao za odgovorom. Kako će joj ikad dati do znanja da je želi oženiti ako joj nema hrabrosti to reći? Neko je vrijeme razmišljao o ideji da je njegov prijatelj, George DeArk, pita umjesto njega. Ali to se nije činilo dobrim. Hope bi ga možda u tom slučaju odbila. Kako će to onda učiniti? Kako? Odjednom mu je sinula ideja. Tako je! Napisat će joj pismo.
Te nedjelje navečer, Bill je bio budan s olovkom i papirom do kasno u noć, naporno je radio na svakoj rečenici, sastavljajući i prepravljajući, znojeći se dok nije na dvodimenzionalni papir prenio svoje osjećaje najbolje što je mogao. Nakon tog velikog dostignuća, njegova je početna ideja bila osobno predati pismo Hope. Tada je zamislio Hope kako tiho čita pismo dok on stoji stisnutih palčeva, grizući usne, toliko nervozan da bi se mogao onesvijestiti. Ne, to neće ići. Odlučio je pismo poslati poštom. Ako pošalje u ponedjeljak, Hope će dobiti pismo u utorak tako da mu može odgovoriti u srijedu navečer kad je bude vodio u crkvu. To se tada činilo kao dobar plan.
U ponedjeljak ujutro je Bill polizao markicu, zalijepio je na kuvertu i ubacio pismo u poštanski sandučić na putu za posao. Kasnije tijekom tog dana, dok je kopao jarak, na pamet mu je pala strašna misao: što ako se njezina majka dokopa tog pisma? Billovo se čelo orosilo kapljicama znoja i koljena su mu toliko klonula da se morao nasloniti na rub jarka. Pomislio je: "Ako njena majka pročita to pismo, gotov sam."
Bill se dobro slagao s Hopinim ocem, Charlijem, ali s njenom je majkom bila druga priča. Dotjerana i uštirkana, gospođa Brumbach se ponosila visokim društvenim položajem. Živjela je u prekrasnoj kući, nosila skupu odjeću, bila je član velike formalne crkve i nekolicine utjecajnih organizacija. Na Billa Branhama je gledala kao na još jednog šljakera – definitivno ne dovoljno otmjenog da oženi njenu kćer. Sumnjičavo je gledala i na Billova zadrta vjerska uvjerenja. Ako ona vidi to pismo, vjerojatno će se snažno usprotiviti. Možda će čak ići toliko daleko da natjera Hope da prekine s njim. Bill je strahovao od te pomisli.
U srijedu uvečer, Bill je parkirao iza Brumbachovog novog sjajnog Buicka. Ostavio je otvorena vrata svog klimavog Forda u slučaju da je gospođa Brumbach pročitala pismo i da mora pobjeći od tamo.
Pokucao je. Otvorila je Hope: "Bok, Billy. Što nećeš ući?"
"O, ne," pomislio je Bill, "dovest ćeš me u prostoriju u kojoj je tvoja majka i zatvoriti vrata. Onda ću biti u gadnoj nevolji." Malko se nasmiješio i rekao: "Hvala, Hope, ali toplo je. Čekat ću tu na verandi dok se ne spremiš."
"O, uđi. Mama i tata te žele vidjeti."
Bill je pomislio: "O! Sve je gotovo." Nervozno je ušao, skinuo šešir i stao kraj vrata, spreman na brzi bijeg.
Hope je rekla: "Odi u kuhinju gdje su mama i tata. Bit ću spremna za crkvu za nekoliko trenutaka."
Bill je otišao do vrata kuhinje. Hopini roditelji su sjedili za kuhinjskim stolom. "Kako ste, gospodine Brumbach? Kako ste, gospođo Brumbach?"
Charlie Brumbach je, srdačno kao i uvijek, rekao: "Bok, Billy. Uđi i popij čašu ledenog čaja."
"Ne, hvala. Nisam žedan."
"Pa, hajde svejedno dođi i sjedni."
Urota je bila sve dublja. Billovo je srce jako lupalo. "Ne, hvala. Ostat ću tu ako je to u redu. Baš je divno vrijeme."
Gospođa Brumbach je rekla: "Da, prekrasno vrijeme."
Njih troje je ćaskalo o vremenu i drugim događajima dok Hope nije sišla. Bill je disao lakše tek kad su Hope i on bili na verandi, a iza njih zatvorena vrata.
"Billy, baš je lijepa večer, hajmo pješice do crkve."
Novi val straha je preplavio Billa. Mislio je: "To je to. Reći će mi da je gotovo. Trebao bih je dobro pogledati jer je to vjerojatno posljednji put da sam s njom."
Ali na putu do crkve Hope nije spominjala pismo.
Post je objavljen 09.03.2014. u 14:23 sati.