Marketing
A preselected option
Imala sam proljeće pred sobom. Ono gdje je zemlja dovoljno rahla da u nju malim prstom možeš utaknuti bilo koje sjeme i biti sigurna da će samo sate kasnije proklijati. Gdje su grane bile vlažne i gole ispod plavog neba, a zrak je mirisao nikako. Tjerao da zasuziš očima. Sjetila sam se danas, bez nekog razloga, tog proljeća predamnom. I sjećam se proljeća, a nikako da se sjetim sebe. Kao da mi nešto brani sjećanje. Kao da je zamišljaj prije nego sjećanje. A sigurno znam da je sjećanje, samo ga ne mogu izustiti preko usana. Kao da više nije moje. Kako mi sjećanje više ne smije pripadati?
Koliko opcija daje predodabrano?Kad sam uopće išta odabrala, slijepa li mi duša? Koliko puta se smijem predomisliti? Koliko misli moram prešutjeti? Koje želje mogu ostvariti? Slobodno? Je. Unutar okvira odabrane opcije. Uvijek unutar okvira. Jer pući će slika pretrpaš li je, okviri se ne otvaraju, niti se preko njih prelazi. Okviri pucaju, šrapneli lete posvuda, špranje se podvlače pod dva tri sloja kože, taman toliko da peku na dodir i da ih dobro vidiš golim suznim okom, taman toliko da zagnoje i nateku. Taman toliko da ti bude teško. Taman toliko da razrežeš sama, svjesno, da razrežeš više nego bi trebala, samo da izvadiš špranju. Biti će bolje istrpiš li sada. A slike ionako više nema i ne da se više sastaviti niti u pretenciozno umjetnički kolaž oštećenih sjećanja. Ionako je zamišljaj više nego sjećanje.
Uokvireno proljeće rasutih granata, iz kojeg sjeme šrapnela ne bi smjelo nicati. Ali eno ga, niče, pod suncem koje svejedno sije. I više ne smijem tamo. I neko drugo proljeće je sada predamnom, posve drugo, a zovem ga istim imenom. Tako se radi po defoltu. Tako se to radi, jebote. Što zapravo hoćeš?
Da ne marim što je odrasla.
Post je objavljen 09.03.2014. u 13:48 sati.