Ovo je iskaz o Irini i o tome kako se moj život promijenio kada sam preuzela njen identitet. Zapravo joj ime uopće nije Irina, ali odabrala sam je tako zvati jer ništa na njoj nije toliko umjereno poput njenog pravog imena, kao da si je netko uzeo u zadatak dati joj što neprimjereniju oznaku.
Prvo što bi čovjeku upalo u oči kod Irine bile su njene noge. Imala je prelijepe noge koje su privlačile pozornost nekom neodređenom kvalitetom- nisu bile pretjerano duge niti vitke, ali bile su najljepše ženske noge koje sam u životu vidjela. Sjećam je se takve: duga crvenkasta kosa, pomalo vještičja, isturena brada i nos, slatke ručice i tijelo kakvo bi svatko poželio. Bila je naprosto ljupka na onaj način na koji su rijetki imuni. Naravno, to je bilo u potpunoj opreci s njenim poganim jezikom i zdavoseljačkom logikom. Ona je bila osoba koja ne tolerira sranja: uvijek viče CAR JE GOL, čak i kada nije u to sigurna, često mijenja mišljenja baš zbog svoje radikalnosti, a ispada puno gorom osobom nego što to stvarno jest jer vječno rogobori protiv svega. Ponekad se dičila time što je Bosanka, a ponekad se činilo da se toga srami. No bila je, unatoč svemu, na vrlo ruski način- aristokracija. Ponekad je ta njena aristokratska kvaliteta bila smiješna. Studentica s ograničenim sredstvima imala je kod kuće stalak za tortu od kristala. Rižu je uvijek posluživala u kupicama (!). Jednom prilikom bila sam kod nje kad ju je doživjela napadaj bolesti koja bi skočila na nju jednom mjesečno. Takvo što nikada nisam vidjela- znojila se, povraćala, proklinjala to što je žena. Skupila se u kiflu na krevetu i zamračila sobu, ali svejedno me molila da si uzmem torte, da ponesem svojima. Imaš vrećice u trećoj ladici odmah pored sudopera, rekla je. Kad sam otvorila ladicu vidjela sam da su plastične vrećice poslagane po bojama, smotane sve u uniformirane smotuljke.
Lana Del Rey prodaje djevojkama tu ideju moderne komraderije, družbeništva protiv svijeta. Mi smo to otkrile prije nje- Irina se nije bojala razbiti grlo boce vina o kamen u parku, nije se bojala da će neka od nas popiti komad stakla i umrijeti i nije se bojala cugati u petama dostojnima striptizete u blatu do koljena- naprosto, bila je slobodna. Neću sada klišejizirano pričati o svojoj neslobodi- nisu moj otac vojnik ni mama profesorica skrivili moju neslobodu. Nije ju skrivio nitko. No, Irina me svojom slobodom kupila.
Filip, Filip često priča o ličnosti. Jednom na faksu pohvalio je moje izlaganje, a ja sam se nevješto branila od komplimenta rekavši kako to ionako nisu moje riječi, moji zaključci, kako je to sve kompilacija nekih drugih koji znaju bolje od mene. A tko ima svoje riječi, pitao me onda. Filip kaže da se zato i družimo s drugima, da bismo imitiranjem naučili biti bolje, ulickanije inačice samih sebe. Tako sebe pravimo neodoljivim paketima, prodajemo se drugima. Najgore je što se prodajemo i sebi jer ne možemo podnijeti stvarne sebe. Samoaktualizacija je sranje, kaže on.
Dajana filozofira kako su riječi super jer nam omogućavaju laži. Ne, nisu one tu da bismo lakše komunicirali, nego da bismo lakše obmanjivali jedni druge. Nisam stigao pročitati lektiru, kaže netko. Trakaste zavjese nisu moj stil, ali sjajno izgledaju u tvom stanu, kažem prijateljici koja se tek uselila. Jučer sam susrela časnu sestru koja mi je predavala vjeronauk u osnovnoj školi. Slagala sam joj u hipu oko neke gluposti. (Bog te blagoslovio, rekla mi je sa smješkom.)
Naravno da su stvari kompliciranije od toga. Naravno da lažem jer želim skriti istinu- ali i prkosim tolikim pitanjima. Bezazleno čavrljanje kao stolnjak koji skriva ofucani stol, skriva pravu namjeru. Što vas briga gdje sam bila? Volim zamišljati kako su sve moje laži istina, a riječi samo iskaz mogućnosti. Ta, na kraju krajeva, moglo je biti tako kako kažem! Izdišem riječi. Serviram ih drugima na lijepim tanjurima da se ne vidi kako se sam kolač raspada. I Irinina torta koju sam si sama spakirala bila je grozna okusa. Raspala se. Njena je mama dugo bila bolesna, tata ih je napuštao nekoliko puta i putem ostavio opipljiv trag, a sestra problematična. No, nikad to nije rekla.
Jednom sam rekla Irini da me podjeća na Lanu Del Rey. Odbacila je tu izjavu kao neistinu dok sam joj pjevala This is what makes us girls. Smijale smo se. Nisam baš potpuno shvaćala što je Irina u meni vidjela jer sam, kad smo se upoznale, bila potpuno nezgodna, neulickana verzija same sebe. Ruke bi mi nekontrolirano drhtale dok sam držala pivo u ruci, kad bih otišla na wc proizvodila sam zvuke plakanja i nadala se da izdajničke suze neće krenuti. Saberi se, rekla sam si kad sam vezala svoj rozi biciklić na igralištu iza faksa, a Janoš me gledao kako nesposobno prtljam oko lokota. Na kraju mi je on morao zavezati bicikl. Kad sam se nakon nekoliko sati vratila do njega (bicikla), gume su mi bile izbušene, a sic izrezan. Gurala sam bicikl do kuće 45 minuta i razmišljala kako neki ozbiljniji, odrasliji bicikl nitko ne bi dirao. Čvrsto sam odlučila promijeniti imidž.
Da se razumijemo, Irina je također isprva odavala neki nježni dojam. Afektirano je govorila „nanati“ umjesto „spavati“, vaginu je nazivala „voćkicom“, dolazila je na faks u dječjim šarenim gumenim čizmama i kosa joj je bila puna raznobojnih mašnica. Ali tada još nismo ništa znale o emancipaciji i nismo razmišljale o tome kako nas hihotanje čini histeričnima i glupavima u tuđim očima. Pola života provodile smo učeći o sintaksi i jezičnoj kulturi, a drugu smo polovicu posvećivale trač rubrikama.
Bila je tu i treća stranka uključena. Ona je u potpunosti preuzela Irinin diskurs, identitet i izgled. To joj je donijelo mnogo dobra u životu i sveopće prihvaćanje. I meni isto. Kad sam naučila tepati, Janoš se rastopio. Nisam se više šalila na njegov račun. Afektirano sam govorila „nanati“ umjesto „spavati“. Čak je i moj tata pao na tu jeftinu riječ, raznježio se nad svojom curicom. Nisam više drhtala držeći pivo. Ništa se iznutra nije promijenilo- i dalje sam bila jednako nesigurna.
Jednom sam Janošu pokušala objasniti to o dekoraciji. Zanimljivo, on je uvijek govorio da je Irina seljanka. Ali volio je njen obrazac ponašanja na meni. Nije shvatio to što sam mu objašnjavala. Rekao je kako mi nemamo tajni jedno pred drugim, kako nema dekoracije. Samo zato što sam znala kako on miriši, koliko mu je zubi preostalo u ustima i što mu ni slučajno nikada ne smijem priznati- on je mislio da se poznamo. Nije shvaćao da dekoraciju koristim protiv njega, da je svaki uzdah i smijeh i svaka moja fora samo glamur uštiman tako da se njemu svidi.
Vjerujem li više ičemu? Stvarno mi se sviđalo što me Irina voljela, čak i kad bi me povrijedila svojim prefekcionizmom (Ne mogu te gledati kako kopaš po toj neurednoj torbi, rekla bi i stvarno me tada željela udariti, ona, epitom urednosti.), čak i kada bi se udružila s trećom strankom u pokušaju da me još samo malo poboljša.
Pred koji tjedan bila sam na predstavljanju stripa nekog poznatog osječkog strip- autora, koji je nekim čudom dobio lovu od Ministarstva da objavi taj svoj strip- album. Inače nikada ne izlazim, nikamo ne idem. Već mjesecima živim u izolaciji jer me posao pretjerano psihički cijedi (najveći vic na svijetu mora biti socijalno anksiozna osoba kojoj je posao iz snova raditi sa stotinama ljudi dnevno). Srela sam tamo nekog poznanika s faksa koji je prilično davno završio i sada već i sam radi na faksu.
Viđaš li se s Melitom, pitao je (Melita je ona stranka koja je otišla korak dalje u preuzimanju Irininog identiteta). Ne, ne viđam. A ona treća, kako se zvala, pita on. Melita, ti i....kako se zvala ona treća?
On nije znao kako se zvala!
Znam da ste vas tri uvijek bile zajedno, kaže on.
To je takav udarac na moju individualnost, odgovaram.
I na njihovu isto, opet će on.
Da, ali to me ne boli toliko, kažem.
Čavrljamo i duhovita sam. Možda malo pretjerujem, možda sam malo previše glasna, možda nisam slatka, ali nikad nisam naučila nositi ove cipele stvarno kako treba. Uvijek su mi nekako neudobne, uvijek nekako izvještačeno slobodarim. Sad sam ja u centru pozornosti. Odlazim.
Dolazim kući i palim film. Super mi je osjećaj pidžame na koži. Sve je uvijek antiklimaktički pa tako i ovo.
Post je objavljen 09.03.2014. u 12:01 sati.