Pregled posta

OBRAČUN U LAKES CITY-u

''…it's better to burn out than to fade away…''
NEIL YOUNG

Zatrčao se prema rubu provalije najbrže što je mogao. Grabio je punom snagom i zatim se bacio u bezdan. Hladan planinski zrak šibao mu je lice, majica se nadimala, a on je letio tih nekoliko stotina metara kao metak. Površina vode bila je sve bliže i bliže i bliže i .. PLJUS … Nakon uleta u morsko plavetnilo osjećao je i moć i snagu i olakšanje. Izronivši, zamahnuo je rukama najjače što je mogao. Obala je bila blizu.
Potom je otvorio oči i zamalo zaplakao.
Popišao se u krevet.

SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO
PONOSNO PREDSTAVLJA:

PATRICKOV DOM

Po podu razbacana hrpa prljavih čarapa i mudanata. Tamne mrlje od plijesni i vlage preko čitavog plafona. Posvuda razbacane prazne boce; piva, vina i žestokog...... Krevet razbacan i ispišan, a do njega razbijeni noćni ormar na kojem je pepeljara krcata čikovima.
Tom je čovjeku, ljudi, teško.
Jako teško.
Otkad mu se prijatelj i kolega oženio i vratio u rodni Meksiko sve je krenulo nizbrdo. Debeli je i prao i kuhao i čistio i cijepao drva i držao sva četiri kantuna, a on je samo vježbao, vježbao, vježbao … i odlazio u lov. Sad više ni za to nema volje.
Kako više ne vježba ispao je iz mota, izgubio kondiciju, dobio trbušinu, postao depresivan……
Podne je već odavno prošlo.
Valjao po krevetu glave teške od alkohola i nije mu se baš dalo ustati. Svejedno mu je. Žene nema, penzija nikakva, nit' mu tko piše, nit' mu se tko javlja. Kuća se opasno nakrivila i bilo je pitanje dana kad će se sve srušiti. Debeli je to znao popraviti, ali on ne. Odjednom, pogled mu skrene ka ulaznim vratima. Na podu je stajala bijela kuverta. Pismo. Tek za mjesec dana saznat će da ga je poštar koji ju je donio i budio i to najprije vičući, zatim treskajući ga i potom čupajući za kosu. Naposljetku je odustao, ostavio kuvertu i otišao.
Podigao je omotnicu, otvorio i počeo čitati. Na ustima mu je zablistao osmijeh. ''Napokon'', pomislio je,'' …hvala Bogu, da me se netko više sjetio!''
Prišao je sudoperu u namjeri da uzme kogulu i skuha si kavu, ali kad je vidio da je prljava i puna taloga i nekih malih glista želja ga je prošla. Uzeo je neku bocu s vinom i potegnuo.

Vani je bio svjež prosinački dan. Zubato sunce se pokušavalo probiti kroz guste krošnje, a on je spustio bocu na tlo i zatrčao se prema obližnjem stablu kako bi se objesio o granu i napravio par zgibova. To ga je još jedino držalo u formi. Je – dan, dva, tri, četi – ri … dobro je.
Skočio je na tlo i krenuo u alatnicu iza kuće. Zanimljivo, ali otkad ga je debeli zajebao i otišao rijetko je ulazio u ovu prostoriju. Šta će mu? Radit ne zna, kopat ne zna, pilat ne zna … čak je razmišljao da sve odnese na neki sajam i trampi za malo hrane ili alkohola, ali nije….
Otvorio je vrata i u polumraku pogledom tražio gdje je. Pogledao je lijevo, pogledao desno, a onda mu je srce zalupalo. 40 godina trčati, plivati, skakati u tome.
Nije to mala stvar…




PRIČA O ĐEKIJU I ĐEREMIJI ĐONSONU
3 mjeseca kasnije

''Mama, meni ovaj barba ne izgleda normalan!'', šaptao je dječak i stiskao se uz materine skute.
Majka ga je milovala po glavi i tješila iako ni sama nije bila baš najopuštenija. Dobro, ajde, sigurnost su joj ulijevali kočijaš i njegov brat. Ljudi su bili naoružani do zuba, ali pitaj Boga da li bi od topota konja čuli njeno vrištanje i da li bi uspjeli zaustaviti kočiju i na vrijeme likvidirati tog manijaka koji je sjedio prekoputa. Nije joj se učinio opasan, ali u toj crvenoj neopranoj majici s tim pištoljem i sjekirom podsjećao ju je na neku trećerazrednu karnevalsku atrakciju. Loše vibracije i neugodna tišina nastali su na samom početku puta, točnije prije osam sati odmah čim su krenuli.

Kako bi pokušao oraspoložiti dječaka i šarmirati majku Patrick je išao ispričati stari, dobri vic. Ovi nisu djelovali kao ljudi kojima se slušaju vicevi, ali su ga ipak gledali u oči.
- Došao Đeki živjeti u Kanadu – započne Patrik veselo - Živio je u baraci i u krugu od 50 kilometara nije bilo živog čovjeka. Nakon mjesec dana netko lupa na vrata. Đeki otvara, a ispred njega stoji ogroman traper. Dva metra visok i 150 kila težak. Pruža mu ruku.
- Bok, ja sam Đeremija Đonson.
- Drago mi je, gospon Đeremija, ja sam Đeki!
- Čuješ, ja sam tvoj prvi susjed, živim tu 50 kilometara dalje odma' ispo Grin Folsa i sutra radim tulum.
- Da, pa? – začudi se Đeki.
- Kako pa, pička mu materina? Ti si mi susjed i bilo bi mi drago da se pojaviš.
- A, to – odahne Đeki – ma nema frke stari svejedno nisam mjesec dana vidio živog čovjeka, normalno da ću doć. Ma bit će mi čast.
- Samo pazi – reče mu Đeremaja – na mojim ti se tulumima puno loče.
Đeki se samo nasmije:
- Ma nemaš frke, stari, ja sam ti dobro baždaren. Ne'š ti uspjet dobavit' alkohola koliko ja mogu popit'.
- A pazi još nešto! Na svakom je mom tulumu dosad izbila žestoka tuča.
- Super, Đeremija, to nije ništa strašno. Malo šore još nikog nije ubilo. Neka, neka.
-I još nešto. Svi su moji dosadašnji tulumi završili sa seksom. Prava, pravcata jebačina.
Đekiju se nasmije brk.
-Seks, veliš? Cuga? Šora? Pa, brate mili, tebe je poslao sam Bog, normalno da dolazim. Reci mi samo jel' se trebam nekako specijalno obući?
- Ne trebaš – odgovori Đeremija – bit ćemo ionako samo ja i ti!

Patrick se pljesnuo po koljenu i šeretski nasmijao:
- Kužite, gospođo, on će doć kod njega na tulum, a ovaj će ga opiti, usprebijati i na kraju još i silovati.
Dječak prekoputa brizne u plač, a majka ga primi k sebi, pokrije rukom usta i procijedi.
- O, Bože….
Ostatak puta nisu rekli ni riječ sve dok dječak nije skupio hrabrosti i šapnuo joj rečenicu s početka. Patrick je kroz prozor promatrao prirodu. Vidio je jata onih istih ptica i istu zvijezdu previsoku.
Potom je iz ruksaka izvadio smotuljak sa lukom i slaninom. Otvorio ga i ponudio gospođi, a ova je samo skočila na prozor i ispovraćala se.

ACROSS THE CHVRDAK HILL

Na tabeli je pisalo Narrow Town.
Jest da je početak ožujka, ali u zraku se još ćutio miris mačjeg seksa. Na ulicama rijetki prolaznici. Plakati za sajam u obližnjem Lakes City-u bili su polijepljeni posvuda. Razmišljao je o gospođi i malom iz kočije. Njega su iskrcali na Capelli, a sami su produžili u Evil Village. Pokušao se ispričati, ali gospođa ga je zamolila da izađe i da ih ostavi na miru.
Tu je bila neka velika ružna zgrada. Pisalo je 'Road house Borovnik'. Pred njom stoji vojnik. Patrick mu je prišao i priupitao:
- Lakes city?
- Ideš u Lakes? Preko brda, a? Sigurno na sajam rančerske opreme?
- Upravo tako! Zvali su me neki ljudi da bi sa mnom voljeli sklopiti posao. Ono, reklama za njihove proizvode i to…..
- Hostesa? A sad sam se sjetio – pljesne se vojnik po čelu – Ti si onaj…onaj…Blek, jel' tako…
- Nisam - odgovori Patrick tužno, pozdravi ga, prebaci torbu preko ramena i uputi se prema Chvrdak hillu.
Početak ožujka, ulice puste. Znam da se smrkne oko pet – šest, ali ovo stvarno nije normalno.
Uspinjući se uz Chvrdak hill zapuhao se kao vol. Kondicija kao u stare babe.
Popeo se na vrh brda i ostao osupnut pogledom.

- Lakes city – pomislio je – lijepo je.

Spustio se u mjesto, a situacija potpuno ista kao u Narrow Townu. Tišina, uske ulice i rijetki prolaznici. S vrha brda je u daljini uočio bjelinu šatora i samo hodao. Majka i dijete mu nikako nisu izlazili iz glave. Stvarno je bez veze kad te se netko boji, a ti si naučen samo voljeti.

A MAN WITH THE MANDOLIN

Kako se približavao šatoru počeli su se polako i pojavljivati ljudi. Bilo je tu i vojnika i kauboja i indijanaca svih boja i oblika. I Cheerokea i Delawarea i Mohawka i Hurona i Irokeza i Navahosa. Pred šatorom hrpa konja i neki mladi plavokosi kauboj s mandolinom. Pred njim roštilj, a na njemu su se pekli neki fini sendviči.
Taman ih je okrenuo, sjeo na bačvu i uz mandolinu tiho zapjevao:

''…tužne su dalmatinske noći, kad kafići zatvore u osam,
Ti dođeš s ekipom i ostaneš k'o posran…''

Patrick mu je prišao i onako gladan pokazao prstom prema roštilju:
- Što je to, buddy…..
- …Yespeace, Yespeace Drakowsky. To Vam je hot – tot!
- Hot…šta?
- Hot – tot, prijatelju. Vrući totan u somunu. Totan – mala lignjica. Lignjun. Ko obrezana kožica, do you understand? Moj specijalitet.
- Daj mi odmah dva – reče Patrick – reci mi da li je tu možda netko iz firme Hawk and sons?
- Hawk and sons? – nasmije se Yespeace slažući hot – tot. Pa oni su ti bankrotirali još prošli mjesec. Zajebali su sve živo i neživo. Šta će ti, molim te, taj ološ?
- O jebem te živote - pomisli Patrick - pa putujem više od mjesec dana, a ovi - propali. Kako ću sad doma. Ostalo mi je stotinjak dolara koje sam uzeo iz kuverte koju sam si spremio za sprovod. Jebem te živote....
Krajičkom oka je zumirao unutrašnjost šatora i odmah uočio mjesto na kojem će, siguran je, spizditi preostali novac….
Od muke je na kraju tiho zapjevao...



- KRAJ PRVOG DIJELA –

BONUS MATERIJAL
potražite u rubrici komentari




Post je objavljen 07.03.2014. u 21:09 sati.