Šutnja je zlato. Kažu. Pa i nije baš. Ali mi je do sada često bila od koristi.
Kad mi sestra ili mama počnu nešto pričati, u meni se odmah stvori potreba dati savjet, iznijeti svoje mišljenje od tome ili jednostavno pronaći utješne riječi. Volim kad mi u praznini između dvije misli uleti ona prava – „zapravo trebam šutjeti i samo slušati“. Jer njima ne treba moj savjet, niti moja analiza događaja, niti uvijek postoji utješna riječ, već im je potrebno da sve izgovore, da sve što je u njima izađe.
Žene imaju tu potrebu da sve izgovore, u svakom slučaju češće nego muškarci. Treba im netko tko će ih saslušati, par puta kimnuti glavom, pozornost, to je sve. Jer dok smišljaš što ćeš drugoj osobi reći ili pametno odgovoriti, više ne slušaš što ona govori, tvoja pažnja se s nje usmjeri na tebe i tvoje misli. S druge strane, izgovaranje često samo po sebi skine veći dio težine onog što se izgovara. Dok vrtiš u glavi što te muči, stvari rastu, granaju se, pretvaraju u čudovišta, a izgovaranjem se svode na sasvim objektivnu razinu. I čak se rješenja pojave sama od sebe. To je moje iskustvo. I koliko god sam već puta prekinula sebe u ometanju druge osobe da mi ispriča što ima, još uvijek moram svaki put sačekati tu prazninu koja me lupi usred razgovora – „trebaš ju samo saslušati“.
U drugim prilikama mi je ta ista šutnja pružila priliku da ispadnem pametnija no što jesam. Na poslu, kao mladi pravnik bez iskustva, fakat ne znam sve, a od mene se očekuje da znam. Pa kad mi priđu starije kolegice sa pitanjima, tražim da mi objasne problem i kako se do sada to rješavalo, onda ih vrlo pažljivo saslušam, pri tome one najčešće same dođu do nekog zaključka ili odluke, a ja ih samo u njoj podržim. Kako god okreneš ja učim od njih, jer možda nisu pravnice, ali rade taj posao već deset - petnaest godina, a većinu stvari neće riješiti nikakav zakon ni mladenački zanos nego iskustvo.
Ponekad šutnja čuva moje dostojanstvo. Neki dan nam je u sobu ušao jedan odvjetnik s kojim moja kolegica surađuje na više predmeta. Pokuca, malo odškrine vrata, proviri, zatim uđe i preuzima cijeli prostor, soba je odjednom njegova. Započinje sa pričom, ovo se tiče i jedne i druge, izdaje naredbi, što mu je potrebno da učini moja kolegica, a mene neka pošalje ovamo i onamo. Moja kolegica se nasmije, okrene se lagano prema meni, i kaže,
- Vidiš, sad više ne primaš naredbe samo od šefice, nego i od gospodina odvjetnika.
Šutim. Nakon što uvidim da predmet nema nužno nikakve veze sa mnom, spuštam pogled na svoje spise i nastavljam sa radom. Oni se dogovaraju, čujem da gospodin odvjetnik još koji put određuje što bih ja trebala ili ne bih, ali ne reagiram na to. Ulazi još jedna kolegica, smiju se, zafrkavaju. Nije mi problem skoncentrirat se u takvim uvjetnim pa me ne smeta. Kolegica na kraju zaključuje:
- Imenovat ću za slučaj drugu kolegicu, jer (tu kaže moje ime) ima previše posla.
Nakon još malo smijeha, gospon odvjetnik se pozdravlja i sprema za odlazak. Obraća mi se uljudno, ciljano tražeći moju pažnju i ispričava mi se na buci koju su stvarali, ali indirektno osjećam da pokušava izgladiti prvobitno podcjenjivanje, shvativši da u meni neće naći ni strah ni ulagivanje ni zamaranje nepotrebnim.
Mislim da mi je šutnja na poslu pomogla više nego bilo koje stečeno znanje ili vještina.
Šutnja je moja prijateljica, čuva mi leđa, govori u moju korist, štiti me od prolijevanja pred nedostojnim ljudima, čini me boljom osobom, uči me slušati, vidjeti što se događa oko mene, tu je, uvijek spremna uključiti se u razgovor, i nikad ne prigovora kad ju isključim iz priče.
Post je objavljen 07.03.2014. u 09:35 sati.