Ponekad se čovjek jednostavno mora pitati jesu li neka društvena i politička zbivanja i njihova politička i medijska „obrada“ uistinu odraz našeg specifičnog mentaliteta ( malograđanskog, servilnog, podrepaškog, strašljivog, sitnoračundžijskog itd) ili se doista radi o namjernoj, promišljenoj politici zaštite i promoviranja uskog kruga ljudi i njihovih interesa i, istovremeno, potpuna ignorancija i prezir prema velikoj većini stanovnika i njihovim ( odnosno državnim) interesima.
Primjer prvi.
Okolnosti i pretekst ruske invazije Krima isti su kao i okolnosti i pretekst invazije JNA i Srbije na Hrvatsku – zaštita svojeg „ugroženog“ naroda koji je nacionalna manjina u drugoj državi, dok se uistinu radi o geopolitičkim interesima, odnosno teritorijalnom širenju na tuđi teritorij.
Istovremeni početak suđenja Srbiji za genocid je jednostavno bogomdana prilika da se povuku paralele između ove dvije invazije, da se intenzivnim diplomatskim i medijskim naporima još jednom međunarodnoj zajednici i svjetskoj javnosti ukaže na pravu prirodu agresije na Hrvatsku – očitoj namjeri etničkog čišćenja, izvedenog na tako krvavi način da se zaista radi o genocidu, a s konačnim ciljem prisvajanja tako „očišćenog“ prostora.
Od naših političara, diplomata, medija – ni slova ni glasa. Umjesto diplomatske i medijske ofenzive – šutnja, kao da to s nama nema nikakve veze.
Tko može bolje od Hrvatske razumjeti što se to tamo događa i zbog čega izostaje glasno i jasno izražena potpora Ukrajini?
Ako je takvo ponašanje promišljena politika i procjena Vlade i predsjednika države, onda ti ljudi nemaju što tražiti na dužnostima koje obnašaju. Bilo bi zanimljivo čuti što je po njima hrvatski državni i nacionalni interes i kako se za njega treba boriti.
Jer, ako i govore o nacionalnom interesu onda govore o „zaštiti nacionalnih interesa“ i time samo demonstriraju svoj defanzivni način razmišljanja iza čega nužno slijedi i defanzivna vanjska politika.
O aktivnoj borbi za državne interese od nikoga ni riječi.
Predsjedniku vlade Milanoviću važnije su široko razgranate poslovne i političke veze s Australijom – da je makar najavio ili organizirao razgovor s nadležnim australskim dužnosnicima o ekstradiciji srpskog ratnog zločinca kodnog imena kapetan Dragan. Čak ni to.
Primjer drugi.
Ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić završila je u bolnici sa slomljenom čeljusti. Od pada u kupaonici uzrokovanim niskim tlakom. I to je sve od medija, javnosti, oporbenih političara.
Interesantno je to nezanimanje za nesreću u ministričinom privatnom životu, naročito ako se ima u vidu da je svakoj, imalo obrazovanoj osobi, jasno da s čisto fizikalno-medicinskih razloga nije moguć ovakav pad s ovakvom posljedicom, te ako se, također, ima u vidu da privatni životi ministara nisu samo njihove privatne stvari – nigdje u svijetu. I to s razlogom, jer događaji i odnosi osobnog karaktera utječu na način i obavljanje svakog posla, a kako ne bi utjecali na tako zahtjevan posao kao što je to direktan utjecaj na život ogromnog broja ljudi. Zato se javnost ima pravo zaštiti od političara koji lažu, koji se nisu kvalitetno u stanju skrbiti za same sebe – kako će onda za nekoga drugoga.
Tko god ima niski tlak, a ima nas jako puno, zna da su nesvjestice kojima je uzrok niski tlak, specifične nesvjestice u smislu da čovjek u nesvijest ne pada kao gromom pokošen, nego da se nesvjestica na neki način „najavljuje“, prvo kao omaglica, pa je čovjek može i izbjeći jakom snagom volje i koncentracije ili se može staviti u takav položaj da izbjegne ozlijeđivanje. A i kad netko pada kao gromom pokošen, a u nesvijesti je, i udari glavom u nešto, praktički je nemoguće da ne stradaju čelo, nos, zubi a da strada čeljust, koja se kod potpune opuštenosti oslanja na prsa.
Ako se uopće radi o nesvjestici, moguće je da nastupi zbog neke druge, teže bolesti i o tome bi javnost morala biti obaviještena, a ministrica bi morala podnijeti ostavku zbog bolesti.
Ako je pad uzrokovao alkohol, i o tome bi javnost morala biti obaviještena, a ministrica podnijeti ostavku, jer se pijana osoba ne može brinuti ni za sebe, a kamoli za druge, naročito potrebite - a sposobna oporba bi to morala iskoristiti.
Ako je do slomljene čeljusti došlo zbog udarca od strane neke druge osobe, ako se, znači, radi o aperkatu, i u tom slučaju bi javnost morala biti obaviještena a ministrica bi morala podnijeti ostavku - zbog nedoličnog intimnog života, koji bi trebao biti „povlastica“ samo onih koji ne zarađuju za život kao uzori i primjeri, što bi obnašatelji najviših položaja u vlasti svakako trebali biti.
Što god da je razlog puknutoj čeljusti, jer niski tlak to posve sigurno nije, javnost bi to morala znati. Ovakav začuđujući medijski muk, silenzio stampa u pravom smislu riječi, govori sam za sebe. I potpuno je neprihvatljiv i nepravedan kad je interes javnosti u pitanju, a interes javnosti bi morao biti alfa i omega svakog bavljenja novinarskim poslom.
Da se ne govori o potpunoj šutnji raznoraznih civilnih udruga koje su itekako glasne u sličnim slučajevima. No, njihova selektivnost, nakon svega, zapravo više ne iznenađuje.
Numerološki, Milanka Opačić ove je godine u osobnoj godini broj 1.
Znači, da joj je prošla bila u broju 9, u kojoj je trebalo završiti sa svime i svakim koji joj više ne trebaju u novom životnom ciklusu, odnosno što joj je trebalo u prošlom ciklusu, a sada postaje kontraproduktivno. Sve ono što je trebalo završiti u broju 9, a nije i prenosi se u novi ciklus, donosi štetu.
Godina broj 1 zaista donosi mnogo novih mogućnosti na svim životnim područjima, i to treba iskoristiti.
U ponedjeljak, 24.2., kad je imala nesreću, gospođa Opačić je bila u osobnoj godini 1, osobnom mjesecu 3 i osobnom danu 9. Osobni dan 9 donosi svojevrsne završetke, probleme s diskrecijom i prenagljenost u reagiranju. Tu negdje leže uzroci njezine nesreće.
S obzirom da sam na ova dva primjera mislila potrošiti tri rečenice, ali me zanijelo, o Milanoviću i Karamarku sljedeći put.
Post je objavljen 06.03.2014. u 19:27 sati.