Marketing
Kako bi se 'zeleni' obranili od poplava?
Promatrao sam proteklih dana kako se ljudi od Velike Gorice do Siska i niže, bore s vodenom stihijom. I onda mi sine. Što povezuje najgori proizvod kojeg je čovjek izumio? Jedna strana riječ i jedan materijal, engleska riječ bag, a kao materijal polietilen.
Što je činilo stanovništvo i vojska boreći se protiv nadiruće vode? Punilo je pijesak u plastične vreće i gradilo zečje nasipe. Nikoga pritom ne zanima od čega su načinjene te vreće. A što je po mišljenju zelenih plaćenika i njihovih financijera najgori proizvod svih vremena? To su najlonske (e. nylonbags) ili PVC-vrećice (e. PVC-bags). (Po 'zelenima'. Naravno da se tu ne radi o najlonskim niti PVC vrećicama, već o polipropilenskim vrećicama, ali 'zeleni' ionako ne žele znati činjenice, važno je da su protiv.) (op.ur.)
Teško je nešto novo napisati o problemu bags. Pogotovo kada o tome pišete dvadesetak godina (Stvaraju masovnu histeriju, Vjesnik, 6. svibnja 1993.). I onda pronađete na trenutno vrlo popularnom portalu plasticno-je-fantasticno.blog.hr da se u borbu s europskim birokratima upustio i jedan britanski profesor (27. veljače 2014.). Kako su spomenute i te tzv. PVC-vrećice, ovaj je tekst proširen s nekoliko misli o PVC-u. I tu je jednako duga borba na ovim prostorima za taj ekološki izvrsni materijal. Kojeg su dvadesetak godina sotonizirali zeleni koji su ispod žita crveni (Vjesnik, 29. kolovoza 1995.). Zašto sada i PVC? Zato, jer je istodobno započela borba protiv vrećica i PVC-a. A pročitah na istom blogu 26. veljače 2014. »Američke civilne udruge za zaštitu okoliša i javnog zdravlja objavile su da zaključuju svoje nacionalne anti-PVC i anti-ftalatne kampanje, s ciljem fokusiranja na razvoj aktivizma i obuku aktivista.« Drugi oblik priznanja da su bili u zabludi. No prije bih rekao da su ih prestali financirati zainteresirani.
Rušenje berlinskog zida, barem na ovim prostorima, razmahalo je djelovanje civilnih udruga. Među njima su bile posebno aktivne tzv. zelene udruge, u funkciji promicanja na prvi pogled teško shvatljivih kampanja. Tako je jedna zelena udruga tijekom 1992. i 1993. pokrenula akciju protiv plastike u cjelini, posebno protiv vrećica i PVC-a. Vrhunac je bio tijekom proslave »Dana planeta zemlje« 22. travnja 1993. Tada se čulo ili moglo pročitati na plakatima »Ne plastičnom otpadu«, »Ne plastici«, ili slušati pjesmuljke »Plastika je mrska, jer je drska«. U tu promidžbu protiv plastike, osobito je bio miljenik Zelenih mirova*, PVC. Kasnije se saznalo da je kampanju financirala podružnica Zelenih mirova iz Budimpešte, a akciju je vodila poznata pravnica i stručnjakinja za menadžment, prof. I. Perko-Šeparović. Priklještena brojnim dokazima da njezina promidžba nema osnova, odustala je od nje. Neko vrijeme je nastupilo zatišje i onda se u akciju, osobiti protiv PVC-a, uključila poznata televizijska djelatnica B. Šeparović. Popis tekstova u obranu vrećica i PVC-a po broju znakovnih mjesta prelazi opseg ove rubrike.
Već 1993. bila su postavljena jednostavna pitanja poput: »jeste li spremni ukloniti iz vaših ormara svu plastičnu i gumenu odjeću i obuću. Ali i sve proizvode od tih materijala iz kuhinje, računala, audio i video uređaja, športa i konačno vjerojatno iz vašeg ljubimca, osobnog vozila«? Ako jeste, moguć je produbljeniji razgovor. U suprotnom može se sažeti sve u iskaz. »Bez plastike i gume civilizacija bi bila naprosto drugačija.« To imajte na umu svi vi kojima je »plastika mrska jer je drska«. U protivnom prihvaćate masovnu histeriju za koju nema opravdanja.
»Danas se troši na ambalažu, ovisno o državi, od 30 do 50 % plastike. Na pitanje: »što ako se ukine plastično pakovanje, poput vrećica«. Ništa, treba »samo« 404 % više pakovanja, obujam otpada porastao bi za 256 %, a obujam ukupno prikupljenog otpada za 213 %. Za neplastična pakovanja treba 213 % energije više, a troškovi proizvodnje porasli bi za 212 %. Na vašu žalost nijedna ekološka bilanca nije pokazala da je npr. papirno pakovanje podobnije od onog plastičnog. Plastični proizvodi su neotrovni, mogu se prikupiti, ponovno upotrijebiti (recikliranje), razložiti na početne sastojke, plin ili ulje (kemijska oporaba) ili ako ništa drugo, mogu se takvi proizvodi spaliti (energijska oporaba). Gore izvanredno i pri dobrom vođenju procesa, nema pojave štetnih proizvoda izgaranja. Posebno treba naglasiti da plastika i guma ne zagađuje okoliš, već to rade ljudi bacanjem plastičnih i gumenih proizvoda. A to je bitna razlika.« Je li se štogod promijenilo od tada?
Malo toga, samo su namjere jasnije. Kada treba novi mandat, povjerenik za okoliš, gospodin J. Potočnik vrijedan 960 tisuća eura, u EU se rasplamsa rasprava o vrećicama. I onda prizna gospodin J. Potočnik u emisiji Eko-radar 20. studenoga 2013. da su sada problem samo tanke vrećice i to zbog toga što ih Azija može dostaviti u Zapadnu Europu po cijeni koju zemlje EU nisu u stanju ponuditi. Ili barem neke od njih. Što to primjerice znači za Hrvatsku gubitak posla za brojna poduzeća i nove nezaposlene, u EU nikoga nije briga, a hrvatski 'zeleni' vide ponovnu priliku za svoje akcije u funkciji krupnog kapitala.
Valja se vratiti na pitanje o čemu se zapravo ovdje radi? Što znači riječ bag? U jednom analitičkom jeziku, poput engleskog, riječ bag znači vreća, vrećica, torba, torbica. A materijal? Valja ponovno citirati tekst iz 1993.
»Tadašnji aktivisti organizirali su javno uništavanje tzv. »PVC najlonskih vrećica« i pritom autoritativno tvrdili da Hrvatska tek pola godine te vrećice pravi od polietilena. Plastične vrećice prave se od polietilena od prvog dana, otkako je uvedena proizvodnja tog vrlo proširenog proizvoda. A polietilen gori poput svijeće, bez ostatka i štetnih sastojaka i izuzetno je kalorično gorivo.« Pritom savjet, nemojte razmišljati od koje je plastike načinjena vrećica. Kažite samo plastična vrećica.
Ako su plastične vrećice ekološki problem, onda to vrijedi za sve plastične vreće, vreće, torbe, torbice. Međutim gospodin J. Potočnik je priznao da su samo tanke plastične vrećice, tanje od 50 mikrometara problem, ali gospodarski, a ne zaštite okoliša.
Zato je dobro da upotrebljavamo plastične bags. Poput vreća za punjenje pijeska nužnog u obrani od poplava. Kako je naveden i problem PVC-a, valja zaključiti sve što su u njegovu obranu govorili hrvatski stručnjaci se obistinilo. Osnovni pokretač hajke na PVC, međunarodna ekološka udruga gubila je sve sudove u borbi da se on zabrani. Usprkos dva desetljeća borbe raznih ekoloških udruga protiv PVC-a, morali su priznati poraz. Proizvodnja PVC-a trajno raste. Ljudi ipak znaju procijeniti vrijednost toga materijala. Npr. za proizvodnju PVC-stolarije.
I valja završiti priču s bags. Svaka domaćica koja ne sjedi u saboru i maše svojom plastičnom torbom na dalekovidnici, već kupuje na tržnici, zna da da su te vrećice nezamjenjive u brojnim prilikama. Npr. radi li se o mokrom ili masnom sadržaju.
Jednom sam napisao tekst Zašto volim Guardian? (2009.). Zbog njegovog novinara G. Monbiota. Ustanovio sam podudarnost naših stavova, premda on nije čitao moje tekstove. Primjerice on je u Guardianu 8. travnja 2009. objavio članak Opsjednutost plastičnim vrećicama nositelj je ekološke ignorancije. U osnovi ista argumentacija kao u članku iz 1993. Stoga još jedan citat kao dopuna članku Monbiota iz 2009.
»Već niz godina suočeni smo s fetiširanjem raznih PVC ili najlonskih, eventualno plastičnih vrećica. Samo iznimno, ispravno, polietilenskih vrećica. Ovdje je riječ fetiš upotrijebljena u prenesenom značenju, kao stvar bezrazložne i opsesivne pozornosti i/ili obožavanja (V. Anić). U fetiširanju prednjače nerazvijene zemlje. Hrvatska sigurno nije nerazvijena zemlja, ali se već gotovo dvadesetak godina povremeno, a posljednjih godina vrlo intenzivno se tako prikazuju plastične vrećice. Započele su razne pravnice, slijedile su novinarke i ljubiteljice rajskih vrtova. … Postavlja se pitanje kako objasniti takve akcije?… A koliko stvarno polietilenske vrećice pridonose opterećenju okoliša? Prema G. Marshallu, svaki prosječni pojedinac koji troši učestalo polietilenske vrećice, proizvodi čak pet kilograma ugljičnog dioksida (CO2) od onih 12.500 kilograma CO2 koje potroši godišnje. Dakle, na polietilenske vrećice troši se čak 0,04 posto CO2.« I tako bi se moglo navoditi podatke u korist plastičnih, u pravilu polietilenskih vrećica u nedogled. Jedini im je nedostatak, da zbog neodgovornog i neodgojenog ponašanja čovjeka, mogu onečistiti okoliš. Što je svakako druga tema.
Valja zaključiti. Plastičnih vrećica u ukupnom plastičnom otpadu ima oko 0,2 %. Na nedavnom seminaru kojeg su u Europskom parlamentu organizirali parlamentarci Zelene stranke i stranke Europski slobodni savez na temu otpada od plastičnih vrećica, izrečeno je među ostalim.
»Plastične vrećice u otpadu predstavljaju vrlo mali dio, ali one su dobar primjer od kojeg treba započeti s boljim korištenjem sirovina, one su simbol našeg društva jednokratnog korištenja. Ako se pogleda, ukupna tonaža jednokratnih plastičnih vrećica je vrlo mala, ali pomoći će da društvo jasnije usredotoči na ovaj problem.«
Vrlo jasno priznanje da se radi o zapravo o zanemarivom problemu. Puno važnije bilo bi raspravljati kako to rade vrsni gospodarstvenici pri rješavanju problema, riješiti najprije onaj najveći. A među onih preostalih jedva 99,8 % sigurno ima važnijih problema, od samo tankih plastičnih vrećica. Srećom polietilenske folije i polipropilenske vreće za pijesak za sada nitko ne progoni.
Prof. Igor Čatić
Pojašnjenja urednika bloga:
* Greenpeace
1. U obrani od poplava, u ovako izvanrednim situacijama koriste se vreće od tkanog polipropilena. Polipropilen (PP) je plastika "bratić" polietilena (PE). Koriste se i deblje polietilenske folije, rjeđe deblje odnosno industrijske polietilenske vreće. Konzumne vrećice s kojima se svaki dan susrećemo u trgovinama su od polietilena - one tanke od polietilena visoke gustoće (PE-HD) ili od linearnog polietilena niske gustoće (PE-LLD), a one malo deblje, višekratne od polietilena niske gustoće (PE-LD) ili od polipropilena (PP) (one malo kruće). Uglavnom radi se o plastici koja se proizvodi od nusprodukata nafte (danas sve rjeđe) i prerade prirodnog plina (danas sve češće). U preradi nafte procesom destilacije, odnosno iz prirodnog plina prije puštanja u plinovode za široku potrošku) izdvaja etan i propan iz kojih se onda katalitičkim procesima pretvaraju etan u etilen i propan u propilen, a onda oni petrokemijskim procesom polimerizacijom etilen u polietilen i propilen u polipropilen - obje plastike vrlo široke primjene.
2. Autor teksta prof. Čatić 'zelene' stavlja pod znakove navoda jer drži da među zelenima postoje i navodni zeleni. Naime, postoje udruženja zaštitnika okoliša i prirode koji su vrlo spremni stručno i argumentirano raspravljati o svim aspektima novih materijala i novih proizvoda i sagledavati ih kroz njihov cijeli životni vijek i takvi se zalažu za održivi razvoj društva. S druge strane postoje 'zeleni' koji rade po principu BANANA (Build Absolutely Nothing Anywhere Near Anything - Ne graditi apsolutno ništa pokraj ičega) i s njima je svaka argumentirana diskusija gotovo pa nemoguća. O stručnosti da i ne govorimo (pa oni su izmislili najlon ili PVC vrećice - sintagma na razini "drvenog stakla"). Njihove najčešće korištene fraze su: poznato je, objavljeno je u časopisima, potvrdili su znanstvenici, može biti opasno, objavljena je studija - naravno, sve to bez ijednog dokaza i sve u skladu s procedurom koju je jako dobro u svojim "Deset strategija manipulacije stanovništvom" opisao Noam Chomsky.
Izvori:
Barometar, 1. ožujka 2014., Tjedna anketa / Slobodna tema: Ovo želim reći..
Animated flags
Post je objavljen 06.03.2014. u 15:50 sati.