„Ali, što drugo mogu, znam ili sposobna sam raditi poslije svega?“ pitanje izriče žena kakva bih i ja bila da nije mog voljenog o kom skrbim. Nisam mogla zavapiti:
„Upomoć 'Potrošački kode'! Brak mi se ne dopada. Vratit ću muža njegovim roditeljima, a oni neka mi plate vrijeme utrošeno na nj i sve što sam radila za nj.“
Zato uvečer izlazim na ulicu da u rijeci prolaznika ispredam stihove žalopojki.
Iz večeri u večer redaju se slike svinjcu prošlosti kad ispružena na podu sama sebe tješim da ustvari još nije strašno, barem ne meni. Isti me čas uhvati užas zbog ohole gluposti tog zaključka. Mala neudobnost? Došli su naoružani muškarci i zajedno sa bradatim vojnicima sakupili mlade žene, odvojili ih od obitelji, ustrijelili mlade muževe, strpali ih u autobus i odveli u logor.
Pada mi napamet žena koja se onesvijestila i njeno hladno čelo i ubijena djevojčica ostavljena u šumarku. Njima se najveća zlokobnost već dogodila, a ja… meni… ?!
Lažem, lažem samu sebe jer i meni se već dogodilo… ili je gotovo sve što može poći po zlu… ili se već u tom smjeru pokrenulo samo… samo još uvijek ne znam kakva je sudbina zadesila mog voljenog među braniteljima Vukovara.
Moram naći načina da saznam i uvjerim se ako je među živima!
Prijatelji su nam savjetovali da odustanemo od našeg zavičaja i potražimo na nekom drugom mjestu ognjište ili se barem sklonimo na sigurno.
To ne može dugo potrajati...
Post je objavljen 06.03.2014. u 10:08 sati.