Hm… moj život je eksperiment…
To je otprilike moja pomisao kad mi se u životu pojavi nešto s čime se prvi put susrećem i nemam blage kako to riješiti, ili sam se s time susrela već milion puta i niti jedna moja dosadašnja reakcija nije donijela zadovoljavajuće rezultate.
S obzirom na svu silu uputa i pravila kako bismo trebali živjeti, ponašati se, pristupati problemima ili općenito situacijama, čini mi se kao da se netko sa mnom poigrava. Sa svih strana, od malena, čujem i upijam kakve ću probleme imati i kako se oni rješavaju.
Aha…
E pa kod mene je sve naopako. Stvari kojih sam se pribojavala nema, na tim poljima je sve pet. Ali kad tamo, na područjima za koja sam mislila da su jasna, jer su me mediji svih vrsta vrlo temeljito na to pripremili, ništa nije jasno, i ja pomalo shvaćam da ne da nisam u stanju pronaći rješenje, već njega možda uopće niti nema. I u tom trenutku odustajem, stjerana sam u kut. Neka bude.
Kad čovjeka stjeraš u kut, zapravo ga oslobađaš, daješ mu slobodu da počne činiti što kod ga je volja, jer si mu već oduzeo sve čime si ga mogao ucjenjivati, i na njegove odluke ti više nemaš utjecaja.
Osim nade. Živcira me izreka da nada posljednja umire. To prokleto priljepasto stvorenje nikad ne umire, ne posljednje, nego nikada. Moram priznati da je ful teško s njome živjeti. Uvijek iznova ona otvara taj mali procjep kroz koji nova strijela razočarenja slobodno zadire i otvara nikad zacijeljelu ranu.
Moj manevarski prostor je zapravo jako malen, moj utjecaj tek tolik da ga ima, da baš nisam list na vjetru. U svemu tome tješi me pomisao da na svoj život gledam kao na eksperiment. Promatram se izvana, uzbuđena tijekom postupka, i svjesna da nije važno hoće li rezultat biti ovakav ili onakav, koliko da ne pokušavam od jabuke napraviti limunadu, ako sam to već jednom probala, nego da recimo ovaj put pokušam sa kiselim kupusom.
U skladu sa onom Edisonovom - Nije da nisam uspio. Upravo sam otkrio 10 tisuća načina koji ne funkcioniraju. (Thomas Alva Edison)
Post je objavljen 04.03.2014. u 15:18 sati.