IAKO je William Branham već bio pastor vlastite zajednice i iako je propovijedao svake nedjelje ujutro u staroj dvorani Masonic Hall u Jeffersonvilleu, cijelo je ljeto 1933. godine nastavio ići na službe Misionarske baptističke crkve srijedom i nedjeljom navečer. Očigledno, to mu je bio izgovor da bude sa svojom djevojkom, Hope Brumbach, a ne da bi slušao propovijedi dr. Davisa. Ali budući da je ubrzo trebala biti završena njegova zgrada, to se trebalo promijeniti, jer će i on održavati službe sredinom tjedna. Kako će onda vidjeti svoju djevojku? Bill je uvijek bio sramežljiv i nesiguran u ženskom društvu. Pomisao da će izgubiti svoj savršen izgovor da vidi Hope bi ga oblila znojem i nemirom.
Bill je cijenio svaki trenutak proveden u društvu Hope. Kad se ona smijala, on se smijao. Kad se ona veselila, on se veselio. Nije znao čime ga je očarala – ali sviđalo mu se to. Ona mu je bila sve dobro i lijepo na svijetu – zrak, i kiša, i ljeto, i cvijeće, i dobrota, i čežnja… Što je više bio s njom, sve je više želio biti s njom. Što će se dogoditi njihovoj vezi ako ne bude imao izgovor da je vidi svaku srijedu navečer? Hoće li se udaljiti od njega? Bill je zadrhtao na samu pomisao. Što ako nađe drugog dečka? Nije mogao disati dok je razmišljao o tome. Nije mogao riskirati da je izgubi. Kako će živjeti? Ne, morao je smisliti neki drugi dobar izgovor da je redovito viđa. U jednom trenutku, dok je Bill iznova i iznova razmišljao o tom problemu, sinulo mu je da je najbolji način da provede više vremena s Hope Brumbach da joj promijeni prezime u Branham.
Od trenutka kad je odlučio zaprositi Hope, počele su ga mučiti drugačije sumnje. Njezin je otac kao direktor sindikata, lokalnog Bratstva pennsylvanijske željeznice, zarađivao petsto dolara mjesečno. Billy je, s druge strane, zarađivao dvadeset centi na sat u javnoj službi i svojom je plaćom pomagao uzdržavati svoju majku, oca, sedmero braće i jednu sestru. Kako će moći uzdržavati svoju ženu? Sve što joj je mogao ponuditi bila je ljubav i privrženost. Tko je on da uzme Hope iz njenog udobnog doma i da je podvrgne mukama siromaštva? Ona je zaslužila mnogo bolje. Nakon dugog i mučnog predomišljanja, Bill je zaključio da ne može pitati Hope da se uda za njega. Previše ju je volio da joj pokvari život.
Ali ta odluka nije prekinula njegovu muku, samo je otvorila još jednu dilemu. Ako neće zaprositi Hope, kako opravdati to što joj oduzima vrijeme? Neće li joj biti bolje ako on prekine njihovu vezu? Što je prije prestane viđati, prije će ona naći nekog drugog – nekog tko joj može pružiti dobar život. Da, to je pravedno. I on to mora učiniti. Ali…
Koliko god razmišljao da je to za njeno dobro da joj kaže zbogom, nije se mogao prisiliti na to. Preispitivao je svoje financijsko stanje i mogućnosti. Neka njegova braća su sada bila dovoljno odrasla, pa su i oni pomagali kod obiteljskih računa. To je bio plus. A ostala braća nisu bila daleko od toga. Za nekoliko godina i oni će pomagati – još jedan plus. Možda bi Bill mogao postupno smanjivati svoju potporu bez da majci zada dodatne probleme. Onda bi, ako bi puno radio, možda mogao priuštiti Hope lijep život. Raslo mu je uzbuđenje dok je razmatrao tu mogućnost. Da, činilo se financijski izvedivo. Treba li to učiniti? Da – da, učinit će to. Zaprosit će Hope Brumbach!
Ali donijeti odluku da je zaprosi i zaprositi ju, to su dvije različite stvari. Kako je završavao kolovoz i počinjao rujan, Bill je pokušavao skupiti dovoljno hrabrosti da postavi pitanje. Zagledao bi se u njene tamne oči i ozareno lice, i razmišljao: "O, ne bi li zajedno bili sretni?" Ali svaki put kad bi pokušao pitati, usta bi mu se osušila i knedla bi mu zapela u grlu, te ne bi mogao ni gutati, a kamo li izgovoriti razumljivu rečenicu. Svake noći kad je bio s njom pokušao bi iznova, ali riječi su odbijale izaći. Sam bi sebi rekao: "Večeras ću to učiniti! Neće proći ni deset minuta na mom satu prije nego je pitam." Nije pomoglo, vrijeme je ipak prošlo i nije se mogao natjerati zaprositi ju.
Post je objavljen 04.03.2014. u 12:04 sati.