Iako se o njima zapravo ne razmišlja. Naime, posumnjala sam u ideju da ih povedemo. Istina je da mi uopće nismo sigurni bismo li znali dobro brinuti o njima. Dati im sve što krave trebaju. Grunfala sam tako i zaključila da je to zaista velika odgovornost, odlučiti u njihovo ime. I u tako velikoj stvari... Jer, možda mi trebamo krave, ali - trebaju li krave nas? Bi li krave bile sretne s nama i žele li one uopće krenuti put nebeskih pašnjaka? Uostalom, ako pokušamo sagledati stvari iz njihove perspektive, koliko je svemir zapravo zelen?
A sama Zemlja je u biti sasvim solidna letjelica. Točnije, najstabilnija i najudobnija koju su ljudi ili krave ikad imali. Prostrana, živopisno uređena, gotovo savršeno klimatizirana. S već ugrađenim mehanizmom gravitacije ili na primjer onim zaštite od štetnih okoplanetnih zračenja, pa onda zavidno dobro razrađenim sustavom samoodržanja života... I još svašta nešto čega još nema u redovnoj proizvodnji naših tvornica. I koliko god se naizgled zbunjeno vrtjela sama oko sebe, pa još oko Sunca, pa oko središta galaktike i slično, zapravo zajedno s cijelim tim sustavom prilično brzo juri svemirskim prostranstvima. I uglavnom se ništa ne ljulja i ne trese, kao da smo u japanskom vlaku. Pa se možemo zapitati ima li uopće smisla napuštati tako dobru letjelicu, jer stvarno postoji mogućnost da se čovjek upusti u opasnu i tešku pustolovinu nekakvim tamo enterprajzom, a na cilju putovanja nađe se u čudu. Jer je Zemlja već prije stigla tamo!
To je sigurno dobar osjećaj, kad ti netko toliko vjeruje da ti dozvoli švrljanje po svojim rukopisima. Ispravljanje, prepravljanje. Treba to povjerenje opravdati. Čovjek se stvarno mora potruditi napraviti to najbolje što može. I najbrže što možeš, jer nikad ne znaš kad će nova verzija rječnika :) Zamisli, taman završiš, pa moraš sve ispočetka! Baš me zanima, koliko je iskušenje da prepraviš i neke rečenice za koje nemaš dozvolu ispravka, možda čak i cijele dijelove teksta koji bi ti osobno napisao skroz drugačije? Možda je zbog toga sve teže nego se čini u početku. Zanimljivo je to, općenito, koliko je stvari koje znamo / osjećamo da znamo, iako ne znamo objasniti kako i zašto nešto jednostavno znamo.
Reklamu sa zecom i mrkvom i ne trebam vidjeti, imam Baumija da mi svaku prepriča u detalje ako želim. On iz nekog nedokučivog razloga sve tekstove reklama pamti, onda ih nenadano recitira u prigodnim trenucima. I kaže on, zamisli, da oni prodavači s televizije samo varaju ljude! Veli mi - Znaš, nije ti to sve tako kako oni govore.
Onda ga ja gledam i čudim se.
Možda on jednom postane profesionalni raskrinkavač reklama. Kad ih tako dobro poznaje. Jer se kaže da je za poraz neprijatelja poželjno prije ga dobro proučiti, upoznati. Opet, za svakog jedija uvijek postoji opasnost da prijelazom granice završi na tamnoj strani. Tako je mislim i s naivnošću. Naravno da ne treba biti iz Hlebina, ako nisi iz Hlebina. I da je najlakše zaštiti se od vlastite naivnosti tako što ćeš pomno promatrati i proučavati ponašanje onih koji se tvojom naivnošću žele poslužiti da bi te povrijedili. Ali ako ne pazimo, čini mi se da se i s time može pretjerati.
Ako naučim baš sve, predvidjeti svaki detalj i svaku misao predatora uglavim u svoju svijest, neću li postati previše slična baš jednom takvom? Ne, sigurna sam da čovjek svim silama treba zadržati barem nešto od svoje urođene naivnosti da bi mogao ostati čovjek. Dakle, živjela naivnost! Barem u kontroliranim uvjetima :(
Uglavnom, čime god se Baumi bavio u životu, iskreno se nadam da će to voljeti, pa bio to makar i marketing. Ili da će barem imati dovoljno vrijedan motiv za rad. Jer primjerice, meni je život godinama bio tako sličan onome vaše podstanarke, nosila sam papire doma u kutijama i radila i noću vikendima, često znala i zaspati tako glavom nad kuhinjskim stolom, a nikako nisam voljela taj posao. Ali sam voljela razlog zašto sam ga ipak radila i uopće mi nije bilo ni malo teško, naprotiv. Zato mi se čini da nije toliko važno prema čemu je točno ljubav, koliko je važno da je ima. :)
P.S.
Oko boje broda smo se zapravo već prije usuglasili (provjerila sad za svaki slučaj na samim počecima trenutnog zvjezdanog dnevnika) i ostaje nam samo da i službeno potvrdimo usvajanje tvojeg prijedloga da boja bude lako izmjenjiva i raznobojna već prema potrebi i trenutnom doživljaju posade. Zbog tvoje naklonjenosti gumbima - neka bude izmjena na gumb. Ali s mogućnošću da se taj sustav može staviti na pauzu, onako kao holografski brodski liječnik, tako da možemo barem povremeno i sami farbati oplatu, meni to znači otprilike slično kao tebi atletska staza. U stvari, ta staza bi se mogla pružiti baš uokolo samog broda, s vanjske strane, zaštićena nekom vučnom zrakom i s umjetnom gravitacijom, tako bi ti imao osjećaj neusporedive slobode kao da trčiš vani po zrakopraznom prostoru, a opet bi bio na sigurnom i bez astronautskog odijela. Tu ideju još treba razraditi. Da, govorila sam o ručnom bojenju broda barem ponekad, pa još razmisli o tome. I još - sad kod vraćanja na početak bloga i tražeći gdje smo točno razgovarali o boji letjelice vidjela da nam je prekjučer opet bila jedna od godišnjica, čini se da su sad već svako malo :)
Post je objavljen 03.03.2014. u 09:59 sati.