Tu sam kuću, s druge strane Medvednice, na cesti između Stubaka i Oroslavja, platio trideset i pet tisuća eura. Prijatelj mi je u razgovoru spomenuo da se prodaje već dugo. Nisam dugo razmišljao. Ima već pet godina kako živim kod majke, nakon silnih potucanja po podstanarstvu. Vrijeme je da se odselim od nje. Ovo je povoljna prilika koju sam čekao i koja se ne propušta. Janko, čovjek koji je prodavao kuću nije bio toliko uzbuđen kao ja. Kao da se s vremenom pomirio da nikada neće naći kupca za tu kuću.
„Svaka roba nađe kupca“ rekao sam da ga udobrovoljim. „Da, da,“odgovorio je nevoljko, kao da mu nije do prodaje. „Znate, imam sina i kćer i treba mi ovako velika kuća“, objašnjavao sam mu svoju situaciju, bez da je Janko ičim dao do znanja da ga zanima išta o meni osim da li stvarno želim kupiti kuću ili ne. Kako sam već odlučio da ću kuću kupiti i prije nego sam je vidio, prepustio sam Janku, reda radi, da mi pokaže unutrašnjost. Zavirili smo u svaku prostoriju, bilo je tu još nekih komada namještaja s kojima Janko nije znao što bi, pa mu je bilo najelegantnije da ih se riješi u paketu s kućom. Nije tražio ništa za te stvari, a meni nisu smetale. Zatim smo prošetali okućnicom s velikim vrtom koji se spuštao od kuće do susjednog imanja. Pogledali smo i dvije garaže, ispred njih vrtni roštilj od cigle, a onda smo produžili do livade. Ukočio sam se. Na kraju livade bio je potok.
„Neću livadu“ izustio sam, a Janko je hvalio prirodu kad me ne čuje: „Vidite, na kraju livade je lijepi potok“. „Neću ni potok!“, zavapio sam. Janko me pogledao u čudu, podigao obrve i promucao: „Pa, pa, potok se ne prodaje, on je tu oduvijek!“. Uplašio se da ću odustati. „Neću livadu, neću ni potok,“ ponovio sam odrješito. Uznemirio se, kao riba koja se koprca u mreži. A vjerojatno je i on mene gledao kao ribu koja mu klizi i migolji iz ruku.
„Je, gospon, livada je duša ovog imanja“, rekao je nemoćno šireći ruke. Razgovor je krenuo u krivom smjeru. Nisam ga htio mučiti, htio sam da zna da ga razumijem, ali mora i on mene razumjeti: „Istina, gospon Janko, dobro kažete, proveo sam djetinjstvo uz jednu takvu livadu, ali neka livada ostane vama. Platit ću vam kuću koliko ste tražili, ali bez livade. I ako može, molim vas, podignite što prije ogradu da se ne može do potoka, ovako u ovom smjeru, od ceste dolje između livade i vrta, sve do susjeda “. Ostao je bez riječi, pognuo glavu gledajući u travu, čeprkajući nogom po nekom krtičnjaku, pa sam nastavio: „Janko, koliko vrijedi ta livada? Siguran sam da vrijedi deset puta više nego najobičnija ograda od žice. Radite s njom što god želite, prodajte je nekom, posadite nešto, obrađujte, gradite. Bilo što, potpisati ću vam sve suglasnosti.“
Janku kao da je na trenutak bilo žao što sam kupac, najradije bi me nogom v rit, ali umjesto noge ispružio je ruku za pogodbu. Pljesnuo sam dlanom o njegov dlan. Šuplje je zazvučalo. Čim smo se dogovorili da se sutra nađemo kod javnog bilježnika, Janko je živnuo pa mi se stao ispričavati kako ograda možda neće biti tip-top, makar ima dovoljno žice i većinu stupića, a ostalo će morati nekako skrpati. Doći će, govorio je, već sutra sa svojim pajdašima. Više ga nisam slušao. Okrenuo sam mu leđa, prije svega da se maknem s livade. Dok sam stajao na otvorenim ulaznim vratima i udisao mirise kuće, brektanje njegovog traktora bilo je sve slabije i slabije.
U svojoj nestrpljivosti nisam zatražio Janka da mi pokaže kako se pale plinske peći , pa sam nakon par neuspješnih i dekoncentriranih pokušaja, umoran legao na kauč u dnevnom boravku i cvokotao do zore, što od uzbuđenja , što od zime, pokriven samo balonerom.
Ujutro sam otišao u lokalnu birtiju i uz kavu napravio popis što sve trebam napraviti u gradu. Postao sam seljak i moram biti štedljiv i planirati unaprijed. Na prvom mjestu mi je da preuredim dvije sobe na katu za djecu. Jednu ću obojati u modru boju, a drugu u lila. Namještaj ću kupiti prije nego se djeca dosele, možda ga odemo i zajedno izabrati. Moram i do banke podići novce. Kupiti kavu i cigarete. Jeftinije je ako si sam kuham kavu.
Nakon što sam obavio shoping i podigao novce, svratio sam u dogovoreno vrijeme do javnog bilježnika u Donju Stubicu, gdje me čekao Janko. Ovjerio sam ugovor i obavio isplatu.
Nisam još ni započeo sa bojanjem soba, kad sam začuo metalno struganje od razvlačenja žice i udarce bata po stupićima. Nisam izlazio iz kuće do pred sam kraj radova, a kad sam izašao seljaci su me pogledavali ispod oka s dvojakim izrazima na licu. Nešto između ruganja i poštovanja. Ruganja, jer se samo budala odriče zemlje, poštovanja, pošto si tako nešto seljak može priuštiti jedino ako je imućan. Htio sam im ponuditi neko piće, iako ga nisam imao, mogao sam jedino skuhati kavu, ali su promrmljavši nešto sebi u brade nestali najvećom mogućom brzinom, kao da su sudjelovali u nekom zločinu. Mahao sam za njima, ali nisu se osvrtali.
Radio sam dva dana kao crv. Uspio sam shvatiti sve kućne sheme i sisteme, čak i grijanje, kupio sam u međuvremenu nešto alata za vrt i neke sitnice za kuću, ali san nisam mogao kupiti. Treći dan pala mi je na pamet ideja da uredim za sebe jednu od garaža. Mislio sam, doći će kćer, zet i unuka, pa sin, žena. A kćer je ponovo u drugom stanju. Kuća koja mi se prilikom kupnje činila ogromna, nakon tri dana postala je premala za moje planove.
Čim sam izbacio iz garaže sve nepotrebne stvari, dovukao sam u nju kauč. I dok sam sjedio na njemu, pušio cigaretu za cigaretom, sinula mi je ideja da nabavim psa. Djeca će mu se silno razveseliti. Sjeo sam u auto i odjurio do Zaprešića. Nudili su mi prekrasne male štence, ali izabrao sam najstarijeg psa kojeg sam tamo zatekao. I ti ljudi u azilu za životinje su me gledali u čudu, a ja sam im rekao da imam sina i kćer. Oni su meni rekli da se pas zove Švrćo. Dok sam se vozio natrag, smislio sam novo ime za Švrću. Zvat ću ga Deda, kao što bi mene zvala unuka Lejla, da se posjećujemo. Deda i Lejla su istih godina, i njoj je osam. Deda i ja smo iste dobi, meni je pedeset i šest.
U četvrtak sam nazvao kćer Maju s kućnog telefona. Nije se javila na prvih par poziva, jer ne reagira na nepoznate brojeve, ali kako sam bio uporan, javila se nervoznim: „Halooo?“. Povikao sam u slušalicu od sreće: „Majo, tata je. Da znaš što se dogodilo!“. Odgovorila je uznemireno: „Pa dobro tata, što se dogadilo? Nitko ne zna gdje si! Tvoj šef je zvao baku i rekao je da nisi došao na posao od ponedjeljka! Ni baka ne zna gdje si, pa je zvala mene! Možeš si misliti kako se zabrinula kad me zvala ona koja ne nikad ni ne pita za mene. Svi smo se zabrinuli!“. Pustio sam je da se ispuše i nastavio: „Majo, ne brini, sve je u redu, kažem ti, kupio sam kuću u Zagorju! Da znaš samo kako je lijepa. Velika. Ima okućnicu, vrt, dvije garaže. A kupio sam i psa. Možete svi doći živjeti k meni. Može nam biti lijepo kao prije. Možemo svi opet biti zajedno!“ Maja kao da me nije slušala, k tome, postajala je sve nervoznija:“Tata zašto ne ideš na posao? Je si bolestan, što ti je? Već sam htjela reći Enisu da ode na policiju da provjeri da ti se nešto nije dogodilo“. Umirivao sam je:“ Majo, bez uzrujavanja, trebaš se čuvati, radi bebe. Majo, sve će biti dobro. Sve će biti kako je bilo prije. Samo trebate doći. Evo, u subotu ćemo napraviti feštu, kupit ću mesine i ispeći ću je na roštilju, onako kako ti najviše voliš. Neka dođe i Enis. Znam da ne jede svinjetinu, ali kupit ću za njega ono što on jede. Bit će svega kao u priči. Samo dođite. Ja vas sve volim. I Enisa. Ne smeta meni što je on druge vjere…“ Maja je povisila ton kao da bi se svađala: „Nego? Što ti smeta kod njega? Reci! Da čujem!“ Meni nije bilo do svađe, možda sam malo pretjerao s količinom informacija, sigurno previše pričam, ali Maja mora shvatiti, mora: „Majo, ti znaš da ja tebe volim najviše na svijetu. Ali što vam je trebalo da imate drugu bebu? Pa svjesna si toga kako je teško paziti na dvoje djece? Jedno da, ali dvoje? Majo? Sigurno te Enis nagovorio, je li tako?“. Kod Maje me je jedna stvar oduvijek fascinirala, kad sam mislio da će puknuti, ona se stabilizirala nevjerojatnom brzinom. Tako je bilo i ovaj puta, desila se brza promjena i kao da je ona postala roditelj, a ja nemušto dijete kojem treba objašnjavati neke stvari: „Tata, slušaj. Nije mene nitko nagovorio. Pogotovo ne Enis, on si ne zna obrisati nos bez mene. Ja sam tako odlučila! Ja,da Lejla ima brata ili sestru“ . Htio sam da zna da joj vjerujem, pa sam to i rekao:“ Vjerujem ti, Majo, u redu je, shvaćam, ti si tako htjela, ali govorim ti o čuvanju djece, razumiješ, o čuvanju, teško je paziti na dvoje djece, jer začas ti jedno nestane iz vida…“. Znala je ona to, znala je i predobro. Dok je tražila neke nove riječi ili mi jednostavno povlađivala šutnjom, pitao sam je za mamu. „Mama? Mama me nije nazvala od onda kad je otišla, a kad ja nazovem ne javlja se. Ne znam, možda je i promijenila broj. Ma, znaš da ne želi s nikim od nas imati posla. Uostalom, tako je i rekla kad je odlazila“. Boja glasa i način na koji je Maja pričala o mami, uvijek mi je stvarala osjećaj da je moja žena još uvijek pored mene. Dok sam razmišljao o ženi, Maja je žuborila u slušalicu. Zamolio sam je da ponovi što je rekla, a rekla je da moram nazvati šefa. „Dobro,“ odgovorio sam, „ nazvat ću ga, ali mi obećaj da ćeš doći subotu, da ćete svi doći. Pozovi mamu. Doći će i Teo…“ Uto me je Maja prekinula najblaže što je znala, ali sam osjetio da joj glas podrhtava: „Tata. Teo neće doći.“ Zagledao sam se u zid kao da je Maja to rekla na nekom stranom, čudnom, jeziku i kao da sam vidio ruku koja po zidu piše riječi MENE, MENE BOŽE … Počeo sam šmrcati i jedva čujno mi se otelo: „Bog je moj sudac, a on zna da nisam kriv.“ Maja je također gotovo nečujno, kao da nas netko prisluškuje, rekla:„Tata, nitko nije kriv. Desilo se…“ . No i dalje sam šmrcao. Htio sam pitati Maju kako se to desilo, kao da nisam bio tamo, i kao da nisam već tisuću puta u glavi odvrtio taj film, ali nisam više imao snage. Onda je Maja izustila kao da zubima drobi šljunak: „Koji put mi dođe da me nema, bilo bi mi lakše…“ i spustila slušalicu prije nego sam kriknuo: „Nemoj to pričati!“
Ostatak četvrtka proveo sam buljeći u zid, kao da će se reprizirati ona slova i ispisati do kraja. Prišao mi je Deda, povremeno me oblizao po nadlanici, a kad sam se sjetio da ga nisam nahranio, već se sklupčao i zaspao.
U petak sam izjutra otišao u Zabok po meso, piće, kruh i cigarete. Hranu za Dedu nisam uzimao, ostat će mesa i kosti za njega od roštilja. Nakon povratka sam nazvao šefa: „Halo, šefe, Damir je. Čujem da ste me tražili?“ Šef nije djelovao ljutito, ima on i svojih problema, važnijih od mene, ali on je šef i sve mora znati: “Damire, zašto ne dolazite na posao? Je ste li bolesni? Zvao sam vas, ali vam je mobilni isključen? Gdje ste vi zapravo? Što radite?“. Kad je spomenuo mobilni, shvatio sam da mobitel nisam koristio već pet dana i da zapravo ne znam gdje je. Sigurno se i baterija ispraznila. Ali još me nešto kopkalo: „Šefe?“, „Da, Damire recite…“, „Šefe, nećete vjerovati, ali mislio sam da sam u penziji od ponedjeljka “. Šef je reagirao smijehom: „Ha, ha,ha, Damire, vi se šalite, vi mora da se šalite. Kakva penzija,ima još barem 10 godina do toga, ha, ha, ha, bolju ispriku u životu nisam čuo“. Nisam se šalio, stvarno sam mislio da sam u penziji i da ne moram više ići na posao, ali sad se situacija promijenila, kao da me šef probudio iz nekog sna i morao sam mu reći istinu: “Šefe, kupio sam jako povoljno kuću u Zagorju. Samo da je vidite. Svidjela bi vam se. I već sam je uredio. Imam sina i kćer i uredio sam im sobe. Ovaj vikend ću za njih napraviti roštilj. Oni to jako vole, pogotovo kćer Maja. A drugi vikend dolazite svi vi s posla. Ima da se ubijemo od klope. Ima da feštamo do jutra“. Šef nije dijelio moje oduševljenje, a nije imao ni vremena da me sluša: „ Dobro , Damire, pustite sad roštilj, dođite u ponedjeljak na posao. Imali ste još tri dana starog godišnjeg i dati ću vam dva dana za selidbu, da li je to u redu?“. „Da, šefe, sasvim u redu šefe, hvala šefe“. Htio sam mu se zahvaliti još nekoliko puta, ali me preduhitrio pitanjem: “Damire, je ste li vi to nešto pili?“,“Ne“, rekao sam jer znam da nisam. „Dobro onda, učinilo mi se kao da ste lagano pod gasom, a tek je podne i nekako vam se jezik plete, niste prije fufljali“. Dok sam shvatio o čemu on priča, dok sam tražio odgovore, šef je već prekinuo razgovor.
Ali ja nisam prekinuo iščekivati subotu i dolazak gostiju. Između ostalog otišao sam dokupiti još mesa. Pronašao sam i dobar komad beefsteaka za Enisa, kao i mobilni između sjedišta u autu. Stavio sam ga navečer u punjač i cijeli noć u garaži gledao kako se puni baterija.
Čim su se, u subotu, oglasili seoski pijevci, ušao sam u kuću, skuhao kavu i izvukao telefon van ispred vrata da ga mogu čuti s dvorišta. Klatario sam se po dvorištu, sjeo, gucnuo malo kave, pa se dizao, palio cigaretu na cigaretu, svako malo provjeravao telefon i mobilni, da li je signal dobar, da li je slušalica dobro legla, ima li kakva poruka ili neki propušteni poziv. S druge strane Deda se vukao po dvorištu kao da ima utege na šapama i pogledavao me bezvoljno jednakom učestalošću kao i ja telefone. Pomislio sam da je gladan, iako me to nerviralo, kao da ne može pričekati da se svi okupimo i zajedno jedemo. Ipak, odrezao sam mu komad slanine kojom sam kanio namazati rešetku na roštilju, usput se porezavši. Ostavio sam Dedu da na miru jede, otišao u kuhinju i omotao prst kuhinjskom krpom. A onda sam se sjetio da nisam napacao meso. I dok sam se na brzinu trudio istući vratinu na kuhinjskom stolu, začiniti je solju, paprom, crvenom paprikom i mažuranom, i preliti s par kapi ulja, nije mi ništa polazilo za rukom. Ruke me nisu slušale. Bio sam sve živčaniji. Da se smirim, skuhao sam novu kavu. Postajalo je još gore. Prsti su mi heklali, želudac mi je bio pun kukaca, a par puta mi je i pepeo s cigarete pao na komade mesa. Ali nisam se predavao. Lupao sam i dalje dok tih prvih par komada vratine nije postalo kašasto. Pobacao sam to kroz prozor u dvorište neka se Deda pogosti i nastavio tući vratinu. Nakon što sam se nekoliko puta lupio po prstima, izjurio sam bijesno iz kuće. S obzirom da se nisam mogao smiriti dugo vremena, udaljenost između mene i Dede je rasla iz sata u sat, tako da smo na kraju dana bili na suprotnim stranama imanja.
Pas je povraćao uz ogradu prema livadi. Čovjek je režao ispod šatorskog krila. Iselio se iz garaže. Preurediti će garažu u teretanu. Ta zamisao mogla bi se svidjeti čovjekovom sinu. Ali čovjeku se više ne sviđa pas. Lakomo je navalio na sirovo meso na koje nije navikao, pogotovo ne u tim količinama. A ono što je čovjeka najviše zasmetalo, možemo reći i najviše zaboljelo, jest to da pas uplašeno trčkara duž ograde i traži neku rupu u njoj, ne bi li pobjegao. „Samo ti traži izlaz“, misli čovjek, „ naći ćeš ga kao što sam ga i ja našao. Nema izlaza, nema! Sutra ćeš ti meni natrag u azil, kad sve završi i gosti odu. Ne trebaš mi, ni ti niti itko drugi. Mogu ja biti sam.“
U nedjelju sam navalio na pripremu vatre i žara za roštilj. Osjetio sam silan dotok energije. Čak je i Deda veselo skakutao po dvorištu. Kako smo bili sami pričao sam glasno sam sa sobom: “ Doći će. Sigurno će doći. Jučer su se spremali i dogovarali, a danas će doći.“ Deda mi je prišao da podijeli sa mnom moju sreću. Zagrlio sam ga i podragao, a onda mu na kratko i tepao: “ Dedica moj, sad će tata napraviti finu papicu na roštilju, oblizat ćeš šape kako će ti biti fino, mmmmm“.
Uz pomoć papira zapalio sam sitno cijepano drvo, a kada se razgorilo dodao sam ugljene brikete i nekoliko grančica sušenih čokota vinove loze. Zatim sam se razmahao savinutim novinama. Kad sam pripremio žar stavio sam rešetku roštilja. Nakon što se dovoljno zagrijala premazao sam je ostatkom one slanine kojom sam jučer hranio Dedu.
Taman sam provjerio temperaturu za pečenje držeći dlan par sekundi nad rešetkom i stavio prvu količinu mesa, kad začuh uporan plač djeteta. Dolazio je s druge strane livade, iz potoka. Potrčah niz vrt, praćen Dedom, koliko su me noge nosile, do mjesta gdje se moja ograda spaja sa susjedovom i sa kojeg se dijelom vidi potok. Dok sam trčao plač se pretvarao u vrisak koji mi je parao mozak, kao što mi je hladni zrak rezao pluća svakim udisajem. Zaustavio sam se u kutu između dvije ograde i naslonio na susjedovu spuštene glave, proguravši prste kroz žičane očice. Pogledao sam potok ispod oka, a on je tekao hineći nonšalantnost, krotkost i nezainteresiranost. Zlokobno mi se cerekao u facu, kao da me opet nadmudrio. Svrnuo sam pogled, jer ga nisam više mogao gledati. Gadio mi se u svoj svojoj nevinoj nadmenosti. Razloga da ga gledam nije ni bilo, pa sam se naslonio leđima na ogradu pokušavajući doći do zraka. Hladni zrak načinio je neku štetu na mojim plućima, jer se grudni koš teškom mukom podizao. Srce mi je lupalo, a prilikom udisanja je strugalo kao da Janko i pajdaši nisu otišli, nego i dalje negdje u mojim prsima podižu ogradu. Kad je do mene dopro miris zagorjelog mesa krenuo sam uzbrdo.
Na povratku nemam dovoljno zraka, potrošio sam sav kisik trčeći prema dolje. Čini mi se da uspon traje cijelu vječnost i u jednom trenutku šaljem meso k vragu, neka gori, jer ga ima dovoljno za sve, neka me ne zove da ga preokrenem, neka me pusti na miru da se odmorim, a u meni bat nabija takvom snagom kao da mi dijeli dušu od tijela, a Deda prestravljeno laje, pa mi još i taj lavež pridonosi tjeskobi i nesnosno odjekuje mozgom, te mi sklapa oči, a ja hoću gledati livadu, i hoću još jednom, još samo jednom trčati kroz travu kao kad sam bio dijete, biti sretan i neobuzdan, radovati se životu, biti jedno sa livadom, pronaći mir i ne misliti ni na što. A sad razmišljam kako da dođem do roštilja, silno se trudim ali posrćem, nekako se dižem, pa padam na koljena, osjećam da ne mogu ništa s lijevom rukom, a zatim više ne mogu ni nogom na toj strani.
Mislim da sam stao u mravinjak i mravi me opravdano napadaju. Ipak, nije to, još je gore, osjećam roštilj tu negdje blizu mene, dojurio mi je u susret i sad žeravica iskače iz njega i zavlači mi se pod kožu, jer je ne vidim, a peče ko sto đavli, čak mi je na trenutak logično da se ta tiha vatra na kojoj sam se pekao zadnjih dvadeset godina rasplamsava i da sam ja sad meso na roštilju, i hoću reći Dedi kako nije pošteno da bol tako dugo traje i da mi treba toliko mnogo vremena da ono prebolim, dvostruko duže nego se doktor na terapiji izjasnio, ali ja ne mogu ni beknuti, stvarno fufljam, vrti mi se i muka mi je. Glava se prebrzo spušta, odbija od zemlje i zaustavlja tik do nje. Gledam travu, ali livadu više ne vidim.
Post je objavljen 28.02.2014. u 11:33 sati.