Eto, jučer mi je bio blogorodendan a pobrkala sam datume pa sam mislila da je danas...a šta da vam kažem - senilnost .
7 godina. 7 lijepih godina. Na kojima sam jako zahvalna. Ustvari, zahvalna sam Ribafishu, mada se nismo uopće puno čitali. A njemu sam zahvalna jer je gostovao u nekoj emislili na TV-u u kojoj je objašnjavao što je to 'blog'. A kako ja odvijek volim nešto piskarati i kako se, kao ni većina nas koji smo ovdje ne 'osjećam dobro u svojoj koži' i imam potrebu 'pobeći negde daleko što dalje', blog mi se učinio idealan.
Zamislila sam ga sasvim drugačije no što je ispao, msilila sam to zaista pisati kao vlastiti dnevnik, ali je sve palo u vodu čim sam shvatila da će moji doma, osobito Buntovnik to moći čitati (prvenstveno jer sama nisam znala ni registrirati blog ni mail adresu, ama ništa nisam znala!). Pak sam se prilagodila. I pisala ono što sam htjela da čita .
Malo po malo zapustila sam blog. Kao i većina. Naravno, zbog fejsa, kao i većina. Ali, ne mogu otići. Izgubila bih drage ljude. Neke imam i tamo, ali...nije to to.
I nije mi jasno kako netko može obrisati blog? Pa ovo sam ja stvarala, ovdje se moje neke misli, događaji, slike i što je najvažnije - ljudi. Često se vratim natrag, čitam, smijem se, ponekad se i sramim kakve sam gluposti pisala, ali, neka, i to sam ja.
Nešto si mislim, to kad smo otišli sa bloga na fejs, to je kao kad se udaš (ok, muški to uglavnom neće razumjeti ), dakle, u prvo vrijeme ideš mami jako često, nedostaje ti dom, kvart, susjedi....a onda ideš sve rijeđe i rijeđe....i rijeđe...ali, nikad ne prestaneš dolaziti .